Piše: Admir Gluhić
Kada umre mozak, (od)umire polako i ostatak tijela, prvo dio po dio, organ po organ gube funkciju a potom nakon “smrti” mozga umire sve.
Uništite li mozak, uništili ste i čovjeka, nepisano je pravilo. Želite li da uništite čak i jedan cijeli narod, princip ostaje isti, dovoljno je da mu uništite “mozak”, da ga jednostavno obezglavite.
Mozak naroda, ustvari njegova je intelektualna elita. Eliminacijom najkvalitetnijih, bilo njihovom marginalizacijom, bilo najbrutalnijim uklanjanjem i uništenjem, isplivaju i polako na vrh dospijevaju mediokriteti.
Takvi prosječni, nedorasli, nezreli i nespremni svojim ponašanjem i djelovanjem srozavaju standarde čestitosti, ugleda i uzornosti. Biti ugledan, ustvari trebalo bi se koristiti za ljude koji mogu biti primjer uzornog ponašanja, znanja, odnosa, pravednosti i poštenja, kako sama riječ kaže, na njih se možete ugledati i među takvima tražiti lidere i uzore.
Međutim, u današnjem društvu izvrnutih, poremećenih i devalviranih vrijednosti, jako često za kriminalca, tajkuna i nekoga ko je izbio na površinu društvene zajednice na sumnjiv i prljav način nažalost možemo čuti kako je vrlo ugledan i uticajan. Može biti uticajan, ali ne može biti ugledan.
To što se takvi nalaze na mjestima na kojima bi se trebali nalaziti umni, čestiti, pravedni i sposobni nije znak njihove iznenadne ekspanzije, progresa ili doprinosa društvu, nego jasno ukazuje na propadanje društva.
I možda ne možemo takve maknuti sa dobro čuvanih, jakih i sigurnih položaja koje su priskrbili, ali možemo i moramo na sav glas ukazivati na svu pogubnost koju svojim djelovanjem prave, i moramo svim silama ukazivati na ispravne i pravilne vrijednosti i zalagati se za njih, ma koja cijena bila.