Dolazak premijera Republike Kosovo, gospodina Albina Kurtija, vlasti manjeg bh. (č)entiteta iskoristile su za svoje interese više nego njegovi domaćini.

Portali su prepuni izjava pristalica Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koji tvrde kako je baš ova posjeta ključni dokaz da je BiH nemoguća država i da je entitet nastao na genocidu spreman za proglašenje samostalnosti.

Prvi je reagovao Milorad Dodik, najveći pravoslavni ekstremista izvan Srbije, zaprijetivši “usložnjavanjem političke situacije” (šta god to značilo). Njegovi pijuni brzo su nastavili tamo gdje je on stao.

Ministar (ne)sigurnosti (!) Nenad Nešić, vraćajući se iz Skoplja, zaprijetio je vlastitoj državi, ponovio mantru o Kosovu kao “srcu Srbije”, i sve objavio na mreži X. Očito, njegov potez više je u funkciji preleta kod Dodika nego političke realnosti, jer ga izborni rezultati sigurno ne drže u igri.

S kakvim “usložnjavanjem” zbilja prijeti Dodik, Cvijanovićka i ostatak njihovog političkog orkestra?
Je li problem u strankama koje su pozvale Kurtija ili u njihovom strahu od slabljenja vlastitih pozicija?

Zar nije Predsjedništvo BiH ozbiljna institucija? Gdje je ta ozbiljnost bila kad je Dodik doveo harmonikaša da pjeva četničke pjesme u Predsjedništvu? Ili kad se bez državnog protokola postrojavaju “Noćni vukovi” i dolazi Aleksandar Vulin, poznat po širenju mržnje prema BiH i Bošnjacima?

Zašto je problem kad Bošnjaci rade u interesu države, dok istovremeno hrvatski političari poput Plenkovića otvoreno ucjenjuju BiH u vezi s gasovodima? Zar se “Južna interkonekcija” treba pretvoriti u alat za potčinjavanje BiH?

Ako bi Bošnjaci pristali na ovakve ucjene, trebali bi vječno nositi stigmu izdaje. Na kraju, živjeli smo i bez njihovih gasovoda. Živjet ćemo i dalje – ali ne pod njihovim uslovima!