Na početku 2022. stopa inflacije u BiH iznosila je 7 posto. U narednih deset mjeseci inflacija je povećana na 17,4 posto. Riječ je, očigledno, o ubrzanoj inflaciji koja raste za više od jedan postotak mjesečno, prijeteći da se uvuče (ako već i nije) u sve poslovne i životne odluke privrednih subjekata i domaćinstava. Pri stalno rastućoj inflaciji, kao što je slučaj u našoj zemlji, svi subjekti sa ekonomski racionalnim promišljanjem budućnosti u svoje planove će uračunati inflaciju. A upravo je kraj godine, kojem se primičemo, vrijeme pripremanja poslovnih planova. Inflacija tako nagriza ekonomiju i potrebne su posebne mjere kako bi se ona istisnula iz očekivanja privrednih subjekata i domaćinstava. Šta će vlasti poduzeti kako bi ublažile inflatorna kretanja? Sudeći po dosadašnjim iskustvima – gotovo ništa.
FISKALNA POLITIKA – SUMORNA DOMAĆA STVARNOST
U monetarnom aranžmanu valutnog odbora u kojem se nalazi naša zemlja vrlo je skučen, gotovo nepostojeći, prostor za donošenje antiinflacionog programa na temelju monetarne politike. Stoga su sve oči, s pravom, uprte u fiskalne vlasti. Mjere vlade sa ciljem stabilizacije ekonomskih prilika u zemlji, posebno državna potrošnja i oporezivanje, čine srž fiskalne politike. Neophodan preduslov za provedbu mjera ekonomske politike je efikasan način donošenja odluka, a to je rak-rana političkog sistema u Bosni i Hercegovini. Instrumenti fiskalne politike, kao stabilizacijskog alata u BiH, očito su potonuli u živi pijesak političkog sistema.
U pogledu državne potrošnje vlade će, gotovo izvjesno, na svim nivoima (izuzev Vlade RS-a) u novu godinu kročiti bez usvojenog budžeta. Vijeće ministara BiH već drugi put bezuspješno pokušava usvojiti dnevni red sjednice na kojoj se nalazi nacrt budžeta za 2023. godinu. Fiskalno vijeće BiH još nije utvrdilo Globalni fiskalni okvir koji bi odredio domete budžetâ na svim nivoima u BiH za 2023. To u praksi znači da će se sistem, izgledno je, osloniti na privremeno finansiranje koje daje “vještačko disanje” osnovnim funkcijama vlasti, ali ne ubrzava donošenje prijeko potrebnih progrâma utroška finansijskih sredstava kojima bi se osjetno olakšao život običnih građana pritisnutih teškim bremenom poskupljenja bezmalo svih aspekata života što vodi u srozavanje ionako niskog životnog standarda.
Posezanje za izmjenama poreznih zakona, s druge strane, a u svrhu ublažavanja pogubnog utjecaja inflacije na životni standard običnih ljudi, također se čini malo vjerovatnim imajući u vidu da se zakonodavni organi tek formiraju i da se nižu političke kombinatorike od kojih nijedna nema u fokusu ekonomske izazove koje nose rastuća međunarodna neizvjesnost i ubrzana inflacija. Maksimalan domet zakonodavnih organa u ovom postizbornom periodu jest preuzimanje osvojenih mandata i uspostavljanje upravljačkih mehanizama u parlamentarnim domovima.
MOGUĆNOSTI FISKALNE POLITIKE
Građanima se kao tračak nade nude dosta površni sporazumi krcati opštim mjestima koja su, načelno, svima prihvatljiva. Konkretne mjere su zasad u drugom planu. A upravo oko konkretnih zakonskih rješenja, kada je posrijedi porezna politika, teško se postiže saglasnost, čak i u zemljama sa dugom demokratskom tradicijom. Dosadašnja iskustva pokazuju da se proces uspostave organa vlasti može protegnuti na više mjeseci, pa i cijeli mandatni period.
no što propuštamo zbog neefikasne fiskalne politike je zaštita životnog standarda domaćinstava i veća podrška privredi. Opće snižavanje poreznih stopa, npr. PDV-a, ne bi umanjilo inflaciju. Naprotiv, fiskalna ekspanzija u inflatornim vremenima nije dobar lijek. Diferencirana stopa PDV-a bi mogla polučiti bolji rezultat ako se fokusira na snižavanje stope PDV-a na robe i usluge koje u većoj mjeri troše domaćinstva slabijeg imovinskog stanja. Izgovori da bi se sa dvije ili više stopa PDV-a povećala porezna evazija, smanjili porezni prihodi ili da ne postoje dovoljne tehničke mogućnosti poreznih uprava za provedbu više poreznih stopa na dodanu vrijednost – ne djeluju ubjedljivo. Ni donošenje privremenih mjera, poput prijedloga o diferenciranoj stopi PDV-a koja bi vrijedila 3 mjeseca, nije dobra solucija. Najvažniji porezni zakoni, kao što je Zakon o PDV-u, ne trebaju se često mijenjati jer postoje troškovi prilagodbe koje u konačnici plaćaju porezni obveznici. Najbolji porezni zakoni su stari zakoni, to znaju svi porezni eksperti, stoga se profiliranje poreznih reformi treba uraditi odmjereno i na dugi rok. Zemlje u regionu imaju diferenciranu stopu PDV-a, čak i one na nižem stupnju razvoja od BiH, te bi takva reforma sigurno mogla biti osmišljena i provedena i kod nas.
Prepuštanje stihiji i nepoduzimanje antiinflacionih mjera moglo bi ostaviti negativne posljedice i na domaću privredu. Konkurentnost je, uz fiksni devizni kurs prema eurozoni u kojoj su naši najznačajniji vanjskotrgovinski partneri, određena odnosom domaćih i inostranih cijena. Niže domaće cijene pogoduju izvozu, dok porast cijena nosi rizik gubitka izvoznih tržišta. Stopa inflacije u eurozoni je, izuzev cijena energije, oko 10%, što je značajno niže nego u BiH. Iako su evropska tržišta tradicionalno bogata snažnom potražnjom koju generišu domaćinstva visoke kupovne moći, sve je češća situacija da i Evropljani počinju ekonomisati i zagledati robe na policama tražeći one koje mogu priuštiti. Naprosto, u srednjem roku bi izvozni dio privrede mogao pretrpjeti smanjenje narudžbi iz zemalja eurozone budući da je stopa inflacije u BiH viša od prosječne inflacije u tim zemljama. Time bi i privredni zamah, koji može sačuvati radna mjesta i ponuditi kakvu-takvu perspektivu za ostanak mladih u BiH, mogao biti ugrožen. Antiinflacioni program pored domaćinstava mora imati u fokusu i potrebe privrede.
KAIŠ KAO ANTIINFLACIONI INSTRUMENT
Bez jasnog i odlučnog antiinflacionog programa Vijeća ministara, vlade nižih nivoa se na razne načine dovijaju u pokušajima pomoći domaćinstvima pogođenima visokom inflacijom. Repertoar je dosta širok: od povećanja plaća, penzija i naknada, preko jednokratnih pomoći i subvencija određenim kategorijama stanovništva, sve do ograničavanja prodajnih marži, zabrane izvoza nekih roba i uspostave garantnih fondova. S obzirom na to da kumulativne mjere vlada nisu dovoljno povećale dohodak prosječnog domaćinstva u iznosu koji bi mogao nadoknaditi negativan efekat godišnje stope inflacije, neminovno slijedi smanjenje životnog standarda.
Posebno ugrožena su domaćinstva na ivici siromaštva i ona koja se već nalaze u zoni siromaštva i neimaštine. Koliko je to hitno pitanje za rješavanje može se spoznati prelistavajući svježe potpisane koalicione sporazume o uspostavljanju vlasti diljem BiH ili čitajući dnevne redove skupština ili vlada. Sve dok je tako, dodatno stezanje kaiša je, čini se, najučinkovitiji metod borbe protiv inflacije u domaćinstvima.