Piše: Dr. Mustafa Cerić
Komentar dana: Srbija u kaosu svog apsurda
Nije ni prvi ni zadnji, ali jest najbliži ovovremenoj generaciji. Francuski književnik, filozof i nobelovac Albret Kami (umro 1960) bazirao je svoju filozofiju na apsurdu ljudskog postojanja.
Tri su izlaza iz tog apsurda, kaže Kami: suicid, vjera i prihvaćanje svijeta takvim kakav jest.
Suicid nije rješenje, kaže Kami. Vjera je iracionalna. Prihvaćanje svijeta onakvim kakav jeste je rješenje na način da čovjek radi samo ono što voli.
Kamijev Prometej je heroj koji je volio ljude tako da bi im istovremeno dao vatru i slobodu i tehniku… Jer čovjeku je danas potrebna samo ubitačna tehnika i samo se o njoj brine. Čovjek se buni kroz svoje mašine, dok u duhovnosti i svemu što ona nosi sa sobom vidi prepreku i znamen ropstva.
Ideju apsurda Kami je prikazao kroz simboliku mita o Sizifu, koji nikad ne dolazi do svog cilja, do svog smisla.
Albert Kami je apsurdnosti svijeta suprotstavio stvaralaštvu, jer, kako je napisao, “stvarati znači dvaput živjeti”. Prevedena na srpski: „ubijati nevine ljude u Sarajevu i Bosni znači dvaput živjeti u srpskim mitovima“.
Zašto? Zato što je Alber Kami u svom romanu “Stranac” ukazao na otuđenog čovjeka, lišenog bilo kakve empatije prema sebi i drugima. U ovom slučaju lišenog srpskog snajperiste i granatdžije, koji je ubio 1601 sarajevsko dijete a da nikad niko iz Srbije nije nikad pokazao ni trun empatije, a kamoli da se izvijanuo roditeljima ubijene djece, a kamoli da je podigao „stijeg“ na pola jarbola ili „zastavu“ na pola koplja“, a kamoli da je podignuta ijedna optužnica protiv srpskih ubica sarajevske djece na pravdi Boga.
Bez likovanja, ali ovaj Kamijev otuđeni čovjek je Srbija, koja je lišena „empatije prema drugome“, pa je očito da je „lišena empatije prema samoj sebi“.
Srbija je, dakle, bolesno društvo od epidemije apsurda i besmisla za što nema lijeka osim ozbiljne katarze, ali nema izgleda za tako nešto.
Ovaj tekst, kojeg prenosimo sve nam objašnjava:
Tokom današnjeg obraćanja nakon dva masakra i 17 ubijenih predsjednik Srbije Aleksandar Vučić naveo je kako se u borbi protiv nasilja trebaju ugledati na Sjedinjene Američke Države.
– Upravo zato Amerika, kada se suočila s 11. septembrom, s više hiljada ubijenih, znali su se ujediniti i odgovoriti. Australci kad su se suočili s masovnim ubistvima 1996, znali su donositi odluke – kazao je Vučić.
Naravno, lukavom Vučiću nije palo na pamet da navede primjere koji su geografski ili vremenski bliži, kao što je pokolj norveškog masovnog ubice i radikalnog desničara Andersa Behringa Breivika iz 22. jula 2011. godine kada je ubio 77 ljudi.
Kasnije se u Breivikovom manifestu pronašlo da se divio ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Rasista i “pjesnik” imali su iste motive, uništiti islam i tako spasiti kršćansku Evropu.
Nije Vučić, naravno ne slučajno, spomenuo ni masakr na Novom Zelandu, a on se desio u martu 2019. godine kada je u džamiji i islamskom centru u Christchurchu ubijeno 50 ljudi, a 49 ranjeno. Potpisnik zločina, kao i u Breivikovom slučaju, bio je rasista, imenom Brenton Harrison Tarrant. I njemu je uzor bio Karadžić.
Ustvari, Vučić ne treba tražiti uzroke krvoprolića u “internetu, video igricama i zapadnim vrijednostima”, kao što je to u srijedu izjavio ministar prosvjete Srbije Branko Ružić, izazvavši bijes onog zdravog i normalnog dijela društva u našem istočnom susjedstvu.
Jer taj dio javnosti u Srbiji dobro zna da je uzrok tu, u njihovom društvu, u kojem sistem vrijednosti formiraju ratni zločinci, okorjeli kriminalci, starlete, “Parovi”, “Zadruge”, u kojima nakon nacionalne tragedije tamošnja novinarska zvijezda u studio dovodi Vojislava Šešelja želeći čuti njegov “stručan komentar”.
Vučić je u svom obraćanju, sa svim svojim melodramatskim i patetičnim dodacima, spomenuo kako je masovni ubica iz Mladenovca Uroš Blažić uhapšen u majici koju nose neonacisti s brojem 88, koja navodno promovira Adolfa Hitlera. I tu je Vučić pobjegao od istine nudeći Hitlera kao zamjenu za ono što mu se dešava, sigurno nema ništa protiv toga, ispred nosa.
U Srbiji, ali nažalost i u bh. entitetu Republika Srpska, prilikom brojnih “događanja naroda” možete vidjeti mlade Srbe kako nose majice s likovima ratnih zločinaca, Karadžića, Ratka Mladića, s gnusnim porukama “Nož, žica, Srebrenica”… Pa Beograd je sav uneređen muralima ratnih zločinaca.
I zašto se čuditi krvoprolićima ako dijete ili mladić krene u školu ili na igralište, prođe pored murala gdje mu se smiješi Mladić, a prethodno su najgledanijim televizijama s državnom frekvencijom o životnim vrijednostima, učili od “stručnjaka” Šešelja, Kristijana Golubovića, Cece…
Dugogodišnja politika režima u Srbiji podilaženja najnižim strastima, afirmirajući nasilje u javnom prostoru, vratila joj se kao bumerang. Tragedija je što su tu cijenu platila djeca i nedužni.