Vidio sam slike Sarajeva. Bio je to sjajan grad dok ga nisu uništili srpski vojnici. Ovo što se događa u Sarajevu važno je za cijeli svijet. Želio sam biti dio toga. Nisam htio prespavati ovo što se događa!
U vremenu agresije na našu domovinu, brojni strani dobrovoljci dolazili su i uzimali aktivno učešće. Neki su napadali a neki branili Bosnu i Hercegovinu.
Dobrovoljce u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, kada govorimo o strancima, uglavnom su činili ljudi iz islamskih zemalja. Međutim, bio je i određen broj onih koji su na zapadu uvidjeli strahotu agresije na BiH, i odlučili se priključiti pripadnicima Armije RBiH u odbrani naše domovine.
Među takvima, strancima, zapadnjacima, bio je i Adolf Fridrih, penzionisani pripadnih njemačke armije. U aprilu 1992. godine, kada je agresija na BiH poprimala ozbiljan zamah, Adolf je bio zaposlen u centru za prijem bosanskohercegovačkih izbjeglica u gradu Darmštadu (Darmstadt).
Susret sa brojnim izbjeglicama iz BiH, vidno iscrpljenim i poniženim, bio je Adolfova svakodnevnica. Presudan momenat u odluci dolaska u BiH i priključivanja ARBiH bio je kada je u njemačkim novinama vidio kolonu civila Bošnjaka iza žice u jednom logoru na sjeveru Bosne.
Uspio je Adolf, preko Hrvatske, početkom aprila 1993. godine, doći na planinu Igman. Po dolasku se prijavio u redove Armije RBiH. Kada je došao da se prijavi jedini mu je uslov bio da ratuje, odnosno aktivno učestvuje u odbrani Sarajeva.
Tih dana novinarki Aidi Čerkez rekao je: “Vidio sam slike Sarajeva. Bio je to sjajan grad dok ga nisu uništili srpski vojnici. Ovo što se događa u Sarajevu važno je za cijeli svijet. Želio sam biti dio toga. Nisam htio prespavati ovo što se događa”.
Nakon što je postao pripadnik Armije RBiH, priključio se 2. motorizovanoj brigadi, u kojoj je bio snajperista. Ipak, želja mu je bila da pored snajpera koristi i pištolj, što je saznao komandant brigade Esad Paldum. Paldum je nabavio niklovani pištolj i dao da se na njega ugravira njegovo ime. Pištolj mu je trebao biti uručen na Dan brigade 17. februara 1994. godine.
Ipak, sudbina je htjela da ovaj hrabri Nijemac ne dočeka taj dan.
Strašno pogođen onim što se desilo na Markalama uzeo je svoju snajpersku pušku i uputio se na liniju kako bi likvidirao neprijateljske snajperiste. Saborci su ga molili da to ne radi jer postoji mogućnost da njegov položaj bude otkriven. Međutim, srpski snajperista je bio brži i otkrio njegov položaj nakon čega je ubijen djelovanjem srpskog PAT-a.
Njegovi saborci ukopali su ga na groblju Lav”, na mjestu koje je pokazao kada je tek došao u Sarajevo i rekao da tu bude ukopan ukoliko pogine. Smrtni list mu je na dva jezika ispunio tadašnji župnik Crkve Presvetog Trojstva Zvonko Baotić.
Adolfov saborac Mirza Ibrahimpašić je nakon rata, otišao u Njemačku i revolver sa Adolfovim ugraviranim imenom poklonio njegovom ocu Albertu.
O tome kakav je bio Adolf govori još jedan njegov saborac: “Ja ga se sjećam onako kao kroz maglu, bio je plav i imao je brkove, a nosio je nekakvu šarenu uniformu njemačke vojske. Vojska ga je voljela jer su osjetili na njemu da je bio iskren, hranio se kao i sva ostala vojska, a sjećam se da je u par navrata obradovao svoje saborce hranom koju je dobijao na punktu kod Stupske petlje od svojih sunarodnjaka iz UNHCR-a, i kojekakvih humanitarnih i TV kuća. Pušku mu nisam nikada vidio, niti se kofrčio po liniji, a znam da smo i mi komentarisali – eno onog Švabe, pa smo onda namišljali šta bismo mi radili da smo na njegovom mjestu. Uglavnom, svima nam je bila zajednička misao da ne bi napuštali udobnost Njemačke da bi jeli nemastan i neslan kupus i frtalj Ikara, spavali u razvaljenim kućama na “konjskim” dekama i čekali sljedovanje cigara i gledali svaki dan kako ćeš glavu zijanit u gradu u kojem 70% vojno sposobnih gleda kako da izbjegne liniju.”
Jedna ulica nosi ime Fridriha Adolfa. Slava mu!