“Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj izdržljive.” (El-Bekara, 155).
U ajetu je doslovno rečeno: “iskušavati ćemo vas nečim od…” Izraz “nečim od” ukazuje da su sve to, u stvari, lahke stvari, jer su to iskušenja koja čiste čovjeka, a ne iskušenja koja ga uništavaju. (kuranske_poruke)
Tokom učenja ovog ajeta ne mogu se otrgnuti jasnom liku pred mojim očima i mislima- onome koji je živio i proživio ovaj ajet, ubili su mu ženu, oteli veći dio zemlje, bio je gladan, žedan. Uništili su sve što je ovosvjetsko a vrijedno, ubijali najbliže, palili kuće, imanja. Otimali i presijecali svaki način pribavljanja hrane i životnih potrepština, blokirali pomoć iz susjednih zemalja. Onemogućili kvalitetno naoružanje, a oni su bili moderno opremljeni sa tenkovima, borbenim avionima, puškama, eksplozivima i mnoštvom municije. Velike sile na strani okupatorskih Talijana protiv čvrstog otpora naroda Libije. Začuđujuće čvrstog, na čelu sa velikim Omerom Muhtarom, koji kao učitelj Kur'ana, hafiz, i razumjevši vjeru na ispravan način, prihvati sva ova iskušenja, boreći se protiv neprijatelja u svojoj zemlji punih 20 godina. Skroman, zadovoljan Allahovom odredbom, nenametljiv, iskren, direktan, obrazovan, nepotkupljiv, ustrajan u borbi i namjeri, izazivao je ogromno strahopoštovanje generala i vlade Italije. I nikada očajanje nije pronašlo put do njegovog srca. Bio je uzor svom narodu, kojem je smrt na Allahovom putu bila draža od života u sopstvenoj zemlji pod vlašću i upravom neprijatelja.
Krasila ga je smirenost, blagost, hrabrost i nikada nije pokleknuo pred zahtjevima okupatora. Nudili su mu sve ono što je primamljivo čovjeku- bogatstvo, novac, vile, povlašteni položaj, ugodan život van Libije, najbolje školovanje za djecu, saradnju, posao. Stameni lav, Omer ostaje vjeran ideologiji pravednosti, vjeri i zaštiti libijskom narodu, i osmjehuje se osmjehom čovjeka koji se pouzdaje u Allaha, znajući da će se desit samo ono što je Gospodar već odredio, ne bojeći se smrti a znajući da je bitan njegov trud i namjera, a ne konačan rezultat borbe. Nisu ubili vjerovanje, nisu ubili ubjeđenje, niti pravi put koji se jasno razlikovao od krivog, a on je odlučno koračao njime. Kad su ga uhvatili ( domaći izdajnici i plaćenici iz Etiopije koji su bili u sastavu talijanske vojske- takvih nikad ne fali nigdje), pokušali su ga posljednji put nagovoriti na “predaju” i prihvatanje Talijana za vlastodršce Libije. Veli veliki Muhtar:”Mi se ne predajemo.Mi pobjeđujemo ili umiremo.Ovo nije kraj.Vi ćete se morati boriti sa sljedećom našom generacijim, i onima koji slijede nakon njih.Što se mene tiče, ja ću sigurno nadživjeti svoga dželata” Kad će se neko ugledati na ovakvog lidera, učitelja, vojskovođu, ljudinu? Kad će ljudi shvatiti da je veličina u skromnosti, nenametljivosti, i višim idealima koji prevazilaze ljudske porive, hirove, koristoljublje i kratkotrajne interese?
Gdje su oni koji će nas podsjetiti na davno zaboravljene univerzalne vrijednosti, moralnost u djelima, i koji neće žaliti “imanja, živote i ljetine” , za ideju, za pravednost, za vjeru, za poštene živote budućih naraštaja, i koji će pri tome biti ustrajni, nepokolebljivi na tom nimalo jednostavnom putu?? Jer dvije su nagrade- osjećaj zadovoljstva i širine u prsima znajući da se korača ispravnim putem, pa taman bio i sam, i druga kod Gospodara svjetova koji kaže : “A TI OBRADUJ IZDRŽLJIVE”…eh tu nagradu vrijedi čekati i radovati joj se, i na trnovitom putu prema njoj osmjehujući se osmjehom velikog Omera Muhtara! Nadživio je Omer i svoga, a i mnoge druge dželate koji se olahko late muslimanskog grla, i još mnoge će…