Fotografije su otvorena vrata u prošlost, ali nude i pogled u budućnost. Dobio sam legendarnu fotografiju snimljenu u okolini Bijelog Polja, na njoj je Đulka Mulić (Agić), četrnaestogodišnjakinja u narodnoj bošnjačkoj nošnji, u lijevoj ruci drži pušku preko ramena, kožni kaiš sa kutije za municiju, o pojasu joj visi revolver, preko pojasa na desnim tkanim vrećama u kojima se borcima nosi pomoć i hrana.
Antologijska fotografija, jaka kao ona Ljube Ćupića, koji je preminuo sa osmehom. A Đulka Mulić (Agić) je puškom otišla u borbu protiv fašizma. Bila je borac za ženska prava. Heroina čiji je prometejski put bio pun prepreka, izazova, borbe i patnje za dostojanstvo i slobodu svih žena Sandžaka tog vremena. Bošnjaci, Crnogorci, Srbi i Albanci u njenoj borbi vidjeli su nadu i spas da žene budu dostojanstvene članice društva koje će se osloboditi okova, dogmi i patrijarhata. U vrlo mladoj dobi postala je oličenje hrabrosti i snage, prkosila je fašistima svojim vjerovanjem u svoje ideale i borbu, prkosila je vremenu i načinu života.
Njena borba, njen autentičan stav, stav i ponos u vrijeme kada je pošast fašizma harala Evropom ostaće upamćena kao jedna od najsvjetlijih borbi i svjetionika slobode u Crnoj Gori. Đulka Mulić (Agić) nastavila je stopama Klare Cetkin u borbi za pravednije društvo posvećeno emancipaciji i afirmaciji svih vrijednosti žene, majke, sestre, borkinje. Iskreno i istinski posvećena pravdi i pravičnosti, postala je simbol jednog vremena…
O svojoj majci Đulki Mulić-Agić njena kćerka Almasa Rizvanović ističe: ,,Kao vrlo mlada skojevka i aktivistica, bila je spona između muslimanki i novog socijalističkog doba u koje su muslimanke, izolirane u svojim intimnim svjetovima, mogle samo biti predstavljen od strane drugih žena. I razborite, strpljive i saosećajne žene.Kada su mnoge muslimanke izašle na prve izbore nakon pokrivenog Drugog svjetskog rata, imala je zadatak da podigne obrve i provjeri da li su to zaista žene čija su imena bila na biračkom spisku. Neki od muškaraca su kasnije pitali da li su neke od ovih žena zaista tako lepe kao što su rekli. Nije bilo lako širiti nove ideje u takvom okruženju. Pogotovo jednoj djevojci, tako mladoj, nije moglo biti lako obilaziti sela oko Bijelog Polja, skupljati pomoć za borce, širiti revolucionarne ideje i distribuirati propagandni materijal dok se pričalo da su partizani razvratni i da su ” imali zajedničke žene”. Tu je Hakova kćerka počela da prosi – pričaju neki kada su je vidjeli kako skuplja hranu za borce. Ali odrasla je u muslimanskoj porodici koja je bila rijetko napredna za to vrijeme, u kojoj se nije pravila razlika između kćeri i sinova, a onda – uz sebe je imala brata, komunistu i borca, potom studenta prava, a kasnije i prvog advokat među muslimanskim stanovništvom u bjelopoljskom kraju. Tako je postala članica Saveza komunističke omladine Jugoslavije, aktivistica koja je podržavala borce tokom rata, a potom i aktivistica AFŽ-a.
Nakon rata, u vrijeme kada se vodila politička kampanja za skidanje vela, predstavnica bjelopoljske regije stigla je na skup AFŽ-a u svoje selo Goduša kod Bijelog Polja, gdje je bila delegat AFŽ-a. , i naredio okupljenim ženama da odmah na licu mjesta skinu svoje tvorove. Prigovorila je: znala je da to nije način. Ona sama nije nosila fereju, ali bi se pokrivala svaki put kada bi kao mlada aktivistkinja išla u susret ženama, kako se ne bi razlikovala od njih i da bi ih privukla sebi. A onda, kada je taj čovjek naredio okupljenim ženama da se odmah otkriju, ona mu je rekla da su to žene koje žive na selu, čuvaju stoku, da im odjeća ispod peći možda nije čista, da se to mora odložiti za neko drugo vrijeme. … Htjela je dati im vremena. Kada bi se tokom rata morala braniti od ciničnih primjedbi i osuda, samo bi odgovorila da je to sve za dobro naroda, za napredak i slogu.To je njeno shvatanje revolucije, čega se držala do kraja. . Udala se za jednako naprednog čovjeka, rodila sedmoro djece, odgajala ih ne praveći nikakve razlike između sinova i kćeri, i dala svoj djeci jednake mogućnosti da steknu najviše obrazovanje. Ideje dobra, napretka i sloge nastavile su da žive kroz njenu svakodnevnu posvećenost ljudima i njihovom dobru, bez razlike, da decu obraduje toplim lepinjima sa sirom ili pekmezom, da živi život hrabro, otvoreno i pravedno…”
Mnoge zemlje imaju i čuvaju uspomene na svoje nacionalne heroine. S punim pravom to je bila i Đulka Mulić-Agić. Život ju je učinio hrabrom i beskompromisnom borcem. I danas, kada je doba ženske emancipacije i napretka, sve one žene koje ponosno koračaju Crnom Gorom treba da se sjećaju Đulke Mulić-Agić, čiji je put bio protkan najvećim idealima i vrijednostima u borbi za prava žena. Simboličnim sećanjem na prkosnu sandžačku heroinu Đulku Mulić-Agić, sećamo se svih žrtava žena i majki kroz modernu istoriju na uvek nemirnim prostorima Balkana. Odajemo poštovanje svim ženama i majkama širom ovog problematičnog svijeta u kojem mnoge žene, još uvijek žrtve nesporazuma i nepravde, umiru i pate, boreći se za slobodniji i pravedniji život.
Đulka Mulić-Agić je prešla na drugu obalu, 9. maja 2018. godine, baš na Dan pobjede nad fašizmom, ali Đulkini životni putevi ostaju najtrajnije i najljepše svjedočanstvo heroina, jer i kada ih nema, njihova djela žive sa nama i u nama.
Siguran sam da bi ovaj tekst završila riječima SMRT FAŠIZMU SLOBODA ŽENAMA
Napisao: Božidar Proročić – književnik i publicista