Husnija i Hata, ljubav za sva vremena, petit keks i „ja kam“
Kao da ih gledam sada. Idu preko Oraha u predakšamsko vrijeme. Krenuli mojoj nani Rabiji na sijelo. Često su dolazili, a neizostavno u noći kada su „pjesme“ na televizoru. Tako su oni zvali muzičku emisiju na Televiziji Sarajevo. Mogle bi to biti „Meraklije“ ili „Folk Filigran“, ili i jedno i drugo.Voljeli su Husnija i Hata pjesme, a vala i jedno drugo, sve dok ih smrt nije rastavila. Nije im baš uvijek do pjesme bilo jer čeda svoga nisu imali, pa nije bilo kroz kuću one cike i vike bez koje je svaki čovjekov dom pust i tužan.Imali su jedno drugo, i tako su živjeli, s ljubavlju kakva se rijetko viđa.U Hatinoj kući sve je bilo „pod konac“, uredno, čisto i mirisno, kao apoteka. Išao sam u tu kuću s nanom Rabijom i premda sam bio mirno dijete, uvijek sam se bojao da nekom svojom dječijom nepažnjom ne daj Bože napravim neku štetu u toj lijepoj Hatinoj kući.I avlija je bila lijepa. Skrasila se pod jednom ašlamom, ispod puta. Ta Hatina i Husnijina ašlama je u mojim dječačkim percepcijama postala jedno od kultnih obilježja sela Upovac. Tamo smo se okupljali da uberemo te žarko crvene plodove, s puta ili iz avlije, kada učtivo pitamo za dozvolu da uđemo.Hata je imala veliku prijateljicu još iz djevojačkih dana. Bila je to moja nana Rabija.Nana je često znala poslati Hati sira, mlijeka i sirutke. Za isporuku sam bio zadužen baš ja. I uvijek sam se tome radovao jer me Hata neizostavno nagrađivala s dva petit keksa, Krašova, originalna, a taj originalni je tada jedini i postojao na tržištu.Hata je imala jednu „uzrečicu“.„Ja kam Rabija, ne bih ti probala zeljanicu da ti nije polagana, jer smo Husnija i ja maloprije ručali“, govorila je Hata jedne prilike u Dolu nakon što smo se mi Memići na livadi okupili oko sofre, uz plast sijena koje smo tog vrelog, sunčanog dana pokupili.To Hatino „ja kam“ mi se baš urezalo u pamćenje, baš kao što sam dobro zapamtio i jednu vožnju autobusom iz Visokog do Buzića.Bilo je to godinu, ili dvije, poslije rata. Sjeo sam do Husnije i upitao ga za Hatu. Suze su potekle s Husnijinog lica i jedva je progovorio da je Hata u bolnici i da je baš puno bolesna.Hata je ubrzo preselila na bolji svijet, a Husnija je nastavio sam, bez Hate i bez čeda koje nije imao.Živio je tiho, mirno i skrušeno, okružen pažnjom svojih bratića i njihovih porodica. Uvjeren sam da je do posljednjeg daha duboko patio za svojom Hatom.Ja kam, molim Svevišnjeg da im se smiluje i da ih nagradi.Sjetim ih se uvijek kada vidim Krašov petit keks. I obavezno pojedem dva, ne više. Tako se nakratko vratim u dane sretnog i lijepog djetinjstva s dragim ljudima, a mnoge od njih je prekrilo zeleno busenje upovljačko-buzićkog greblja.
Darisland- autor Evelin Memic/senzor.ba