Prisjetivši se djetinjstva, vidim svoju kuću, u kući svoju majku, vidim još i Kur’an visoko na polici, u njemu đude, vidim napolju ogromno pusto komunističko nebo, u mahali džamiju pretvorenu u magacin za žito.
Mati me je dovela jednom starcu u susjedstvu da me nauči klanjati; možda je u svojoj glavi sviđala dvostruki račun: da pomogne osiromašenom muminu skromnom naknadom što će joj podučiti sina, iako je to mogla i sama. Za koji dan, nakon toga, vlast je starcu zabranila da me podučava.
U Čaršijskoj džamiji, koja nije bila pretvorena u magacin za žito, starac je redovito obavljao salat, a ja sam išao u mekteb zimi noseći pod pazuhom komad drveta da se naloži peć, uostalom, kao i sva druga djeca. U bolnom, grčevitom, traganju za identitetom pripadao sam onoj ogromnoj većini neopredijeljenih.
Godine 1958. štampao sam svoju prvu priču, pod naslovom Posjeta, koja je bila ukrašena muslimanskim imenima. Niko me u tome nije sprečavao, čak sam bio podstican. Ali kada su 1968. i 1970. objavljeni moji prvi romani Ugursuz i Karabeg pa ih Takvim spomenuo i pohvalio, Oslobođenje je zbog toga negodovalo: Otkud Takvimu pravo da pominje romane Nedžada Ibrišimovića?
Kada vidi kako nas ubijaju, svaki čestit čovjek će reći: Da, i ja sam Bošnjak! Pa kako onda to ne bih rekao i bio i ja?!
Nedžad Ibrišimović, “Ruhani i šejtani inspiracija”
(Senzor.ba)