Jordan- zemlja drevnih civilizacija i religijskog otkrovenja

Podijelite ovaj članak:

Hašemitska Kraljevina Jordan, relativno mala zemlja na Bliskom Istoku, koja graniči sa Sirijom, Irakom, Izraelom, Saudijskom Arabijom i Palestinom, središte za hodočasnike i ljubitelje historije , stekla je ugled posjećene turističke destinacije za tragaoce svih vrsta neopipljivih blaga. Zemlja privlači svojom živahnošću i bezbrojnim aktivnostima, uz velik broj historijskih i vjerskih mjesta. Kolijevka je mnogih civilizacija, spoj je istoka i zapada, u njoj se isprepliću prošlost i budućnost, arhaično i moderno, sakralno i svjetovno.

Od nabatejskih tehnološko naprednih nastambi i gradova, tamo gdje su nekada hodali razvijenim trgovackim putevima začinima uključujući prepoznatljiva područja poput Indije, Kine, Grčke, Egipta, čija je civilizacijska cjelina između 4. I 2.p.n.e.( a negdje i 1.)razvila zavidno, napredno kraljevstvo kontrolirajući trgovačke mreže koje su donijele znatna bogatstva i utjecaj širom drevnog svijeta, preko mističnih, religijskih središta i početaka, ponovnih pronalazaka vlastite duhovnosti, rimljanskih svjedočanstava postojanosti, židovske nade u bolju budućnost, kršćanskog očišćenja i pročišćenja do islamskih, Kur'anskih potvrda i dokaza, Jordan je uvijek kao takav bio prostor snažnih i dramatičnih prirodnih i etnografskih suprotnosti. Od davnina su se tu dešavala burna historijska i duhovna previranja sa jednim, jedinim ciljem ljudi, da ih različitosti ili pak prevelike sličnosti, ali i međusobno nerazumijevanje izmire, ili pobijede. Ovaj prostor otapa tvrda srca i grije ih, uzdiže um u nadi da je upravo tu, na prostoru duhovne metropole , gdje sve počinje, mjesto pomirenja sa samim sobom, i ishodište sveopćeg spokoja.

U Jordanu sve miriše na Palestinu, na njenu blizinu i svetost. Mnogi Palestinci, vječni mudžahidi i dženetlije insallah ,protjerani iz svog doma, su upravo Jordan nazvali svojim drugim domom. Velikodušnost, pružena ruka, gostoljubivost, nenaplaćen ručak, ponuđen čaj, hizmet u svakom smislu su odlike naroda koji dočekuje otvorenih ruku pripadnike svih religija. I za mnoge i Jordan je – simbol očišćenja, i prelaska u novi svijet. Mnogi se kupaju ili djelimično polivaju u svetoj rijeci Jordan, mjestu gdje je po kršćanskom učenju Ivan Krstitelj zaronio u vodu Isusa( Isaa a.s.), krstio ga i tada je on otpočeo svoju poslaničku misiju. Na tom istom mjestu, na rijeci Jordan, hiljadama godina prije nas je i Jošua izveo Israilćane, narod Musaa a.s. koje je on oslobodio egipatskog ropstva i poveo prema Obećanoj zemlji Kana'an. Nakon 40 godina lutanja po pustinji, uvede ih Jošua, otvori vrata Jordana i uvede ih u novi život.

“Naime, kada su se, nakon dugotrajnog i napornog putovanja, Benu Israil približili granicama Svete zemlje Mūsā, alejhisselam, je odlučio da pošalje nekoga u izviđanje, da ih obavijesti o tome kakvo je stanje u zemlji u koju su trebali ući. Među odabranim izviđačima dvojica mladića posebno su se isticala svojom snažnom i iskrenom vjerom, čestitošću, odanošću, plemenitošću, mudrošću i sposobnošću, a što su Mūsā i Harun, alejhimesselam, još odranije uočili. To su bili Jošua ibn Nun i Kalib ibn Jofna. Izviđači su otišli u Svetu zemlju da izvrše svoj zadatak, a ostali članovi zajednice su se ulogorili i čekali njihov povratak. Oduševljenje i radost što im je plemenita zemlja i obećani život u izobilju bio ”na domak ruku”, u prvi mah su se, po povratku Jošue i Kaliba povećali kada su im oni opisali ljepote i blagodati što su ih tamo vidjeli i, pogotovo, kada su im pokazali neke od plodova Svete zemlje koje su sa sobom donijeli. Međutim, to je oduševljenje naglo splasnulo čim su ih Jošua i Kalib izvijestili da su paganska, mnogobožačka plemena i narodi koji tamo žive veoma snažni i brojni. Budući da je, najvjerovatnije, dragi Allah htio da tim mnogobožačkim stanovnicima Svete zemlje istjerivanje odatle od strane muslimana Israila bude kazna zbog njihovih nagomilanih zlodjela i grijeha, Benu Israilu je bila zapovijeđena borba protiv tih naroda. A kada Mūsā reče narodu svome: “O narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao; O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni.” (5:20,21)Ali, Israilćani su bili isuviše slabe vjere, plašljivi i malodušni, tako da im je snaga mnogobožaca unijela strah u kosti i oni nisu smjeli da se upuste u borbu. Oni rekoše: “O Mūsā, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući, dok god oni iz nje ne iziđu; pa ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda, sigurno, ući.” (5:22) U Starom zavjetu, ali i u utemeljenim islamskim predajama, kaže se da su tada osim, naravno, Musāa i Haruna, alejhimesselam, od svih Israilćana jedino Jošua i Kalib bili čvrste vjere i dragom Allahu iskreno odani, te da su njih dvojica nastojali ubijediti ostale da budu pokorni naredbi dragog Allaha i Musāa, alejhisselam. Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju rekoše: “Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete, sigurno, pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!” (5:23) 

Međutim, te riječi nisu imale uticaja na narod, tako da su Israilćani na tom mjestu ponovo učinili jedan izuzetno težak grijeh, a riječi koje su tada izgovorili predstavljale su svojevrstan vrhunac drskosti i bezobrazluka: “O Mūsā,” rekoše oni, “dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!” (5:24) Prenosi se da su na ovoliko drske riječi Jošua i Kalib u revoltu i očajanju razderali svoju odjeću, a Mūsā i Harun, alejhimesselam, su pali na sedždu. Mūsā, alejhisselam, se, vjerovatno duboko u svom srcu pogođen ovakvom drskosti, obratio dragom Allahu: “Gospodaru moj,” reče Mūsā, “ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima griješnim!” (5:25)

 Mada bi se, na prvi pogled, iz ovog ajeta dalo uočiti da su tom prilikom samo Mūsā i Harun, alejhimesselam, ostali dragom Allahu iskreni i poslušni, nama izgleda sasvim logičnim da riječi Mūsāove, alejhisselam, da vlada samo sobom i bratom svojim, ne isključuju Jošuû i Kaliba,a dragi Allah najbolje zna. Bilo kako bilo, nakon što se Mūsā, alejhisselam, dovom obrati dragom Allahu da On donese presudu u ovom slučaju, ponovo je, samo dragi Allah zna po koji put, došla do izražaja Njegova posebna milost prema vjernicima, muslimanima (izražena kroz Njegovo uzvišeno Ime ”Er Rahim – Samilosni”), milost koja ne prestaje čak ni onda kada oni čine velike grijehe, pa Israilćani nisu, koliko je nama poznato, bili ni prokleti, ni za džehennem određeni, već su samo morali pretrpjeti kaznu da ne uđu u Svetu zemlju za četrdeset narednih godina. “Četrdeset godina oni će zemljom lutati”, reče On, “jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom griješnim!” (5:26)

 Prenosi se da je ovo u stvari bila kazna trajne zabrane ulaska u Svetu zemlju za sve punoljetne, za borbu dorasle, Israilćane koji su odbili džihad, jer su oni, svi osim Jošue i Kaliba, izumrli tokom tog četrdesetogodišnjeg izgnanstva u pustinji, pa su u Svetu zemlju kasnije ušla samo njihova djeca.

Veoma je interesantno na ovom mjestu primijetiti da će to isto biti sudbina i Musāa i Haruna, alejhimesselam, koji takođe nikada neće, na ovom svijetu, ući u Svetu zemlju, naravno iz sasvim drugih razloga. Odavde se izvlači pouka da Allahovi vjerovjesnici i poslanici moraju ostati uz svoj narod i pozivati ih na Allahov put, ma koliko oni griješni i nevaljali bili, sve dotle dok ih dragi Allah ne oslobodi te obaveze.Ovo se takođe odnosi i na Allahove miljenike i odabranike, iskreno pobožne i čestite učenjake kojima je dato da naslijeđuju Allahove vjerovjesnike i poslanike. Tako je bilo određeno da su Mūsā i Harun, alejhimesselam, kao i Jošua i Kalib, morali podnositi kušnju izgnanstva u pustinji, iako lično nisu ni na koji način bili uzrokom te kazne. Naravno, da su oni takvu sudbinu sa zadovoljstvom i ljubavi prema dragom Allahu prihvatili bez imalo negodovanja ili pak ljutnje.S obzirom da više nije dolazio u obzir ulazak u Svetu zemlju morali su se povući natrag u pustinju.

Mi ne znamo pouzdano gdje su oni boravili, ali pretpostavljamo da su to bili pustinjski predjeli sjeverne Arabije, južno od rijeke Jordan. Na ovo nas upućuje činjenica da su oni, kasnije kada je istekao rok od četrdeset godina, u Svetu zemlju ušli upravo tako što su prešli Jordan u blizini grada Jerihona, a dragi Allah najbolje zna.'( Znaci/Senzor.ba)

Nogama sam kročila ondje gdje je Musa a.s. gledao prema Qudsu, prema Jeruzalemu. Sa planine Nebo, gledao je u Jerihon, mjesto gdje će tek nakon 40 godina njegov narod ući u Svetu zemlju, a on to nije dočekao. Molio je i dovio za svoj narod, da ih Allah uputi i učini pokornim. Gledao je Musa a.s. i prema Mrtvom moru, sjećajući se svog brata Luta a.s. i kazne za njegov grješni narod koji nije prezao ni od kakvog hrđavog djela. I kaznio ih je Gospodar, postoje ostaci njihovog naselja, koja su “prevrnuta”, ostalo je i Mrtvo more kao rezultat kazne( najniža tačka na svijetu, 430m ispod nivoa mora, a koncentracija soli je oko 30%). Lut a.s. se skrio sa porodicom u pećinu koja i danas postoji. Osim njegove žene…i u tome je ibret. Nekada su nam najbliži ustvari i najdalji. I tražio je pomoć od Jedinog u čijim rukama je sva vlast. Na istom mjestu sam dovila za Ummet, za uputu svim ljudima i čvrstinu u vjerovanju i djelovanju svim muslimanima, tražila zaštitu Gospodara od pošasti homoseksualizma i kazne kojom Allah kažnjava. Molila za jedinstvo muslimana, i lidere koje će nas povesti pravim putem. Da li ćemo i mi lutati narednih 40 godina, gubeći se u besmislu svog neznanja i sljepoći pored očiju koje gledaju a ne vide, njegujući “vrijednosti” koje su truhle, smrde i uništavaju ljudsku nutrinu??

Postoji i najstarija, sačuvana, originalna mapa Svete zemlje, Jeruzalima(560.n.e) u gradu Madabi, poznatom po bizantijskim i umajadskim mozaicima. Sastavljen je od 2 miliona dijelova obojenog kamena. Od 100 kvadrata, sačuvana je nažalost četvrtina. Stotine drugih mozaika (od 5 do 7 vijeka) nalazi se u crkvama i kućama Madabe.

Najmističnija i najveća znamenitost Jordana jeste glavni grad nekadašnjih uspješnih Nabatejaca, grad Petra koji je pod zaštitom UNESCO-a i s pravom, jedno od svjetskih čuda. Do grada se dolazi pješke kroz Siq, kanjon, uski prolaz među stijenama, izgrađen u 5 st. p.n.e. a otkriven je tek 1812.god pa se s pravom naziva izgubljenim gradom.Danas Petra sa svojim vodovodnim sistemom koji je opskrbljivao 30 000 stanovnika, u stijenama isklesanim “građevinama”, s preko 800 grobova, mnogobrojnim hramovima, kupatilima, ulicama sa konoladama i otvorenim pozorištem sa 3000 sjedišta, gigantskim manastirom iz prvog vijeka i modernim arheološkim muzejom predstavlja zaseban svijet, dovoljan samom sebi.Simbol Petre svakako je preko 40 metara visoka Riznica. Dobila je taj naziv jer se vjerovalo kako je nekoć skrivala veliko blago. Zapravo je u pitanju najveličanstvenija grobnica od svih. Očaravajuće su jarke, prekrasne boje monumentalnih zdanja Petre, koje uvode u novi, bajkoviti svijet. Nazivaju je i  ružičastim gradom, upravo zbog plejade toplih boja. Stara kao i samo vrijeme, sječen je tačno u stijeni i čuva mnoge tajne i misterije, i način je svojevrsnog preporoda i pronalaska onog utrnutog osjećaja sreće koji se skrio u ljudskoj nutrini.

Smisao bivstvovanja, onima koji ga još nisu pronašli, čeka da bude pronađen u Wadi Ramu, popularnoj Dolini mjeseca, zadivljujućoj pustinjskoj oblasti, sa nevjerovatnim pejzažom, a zadivljuje svojim neobičnim jarkim bojama, jedinstvenim stijenama, bunarima i kamenim lukovima bizarnih oblika, veličanstvenim pješčanim crvenim kanjonima i nestvarnim pješčanim dinama. Tamo ste u svijetu zadovoljstva, okruženi privlačnošću savršeno skladne prirode i ljepote, toliko da vam se učini da je u svakom trenutku moguće postati princezom tog magičnog podneblja. Osjećaj koji preplavi dušu glasan je, vrišti da je život lijep, da itekako vrijedi živjeti i tragati za srećom, i jednom kad se pronađe ne pušta se. A sreća je u nama, uvijek i zauvijek, ali ponekad se mora otići daleko, čak u pustinju Wadi Ram da bi ona stidljivo provirila iz unutrašnjosti njedara i zaposjela vas iznutra. Da, zaposjela, jer je sreća kompletan osjećaj koji ne da prostora ničemu što je umanjuje, a prihvata sve ono što je uvećava.

Pronaći sebe je zadaća svih nas, neki smo blizu, a neki se eto pronađemo u Jordanu, uzmemo se i ponesemo se, zajedno sa svim suvenirima, dijelovima svetosti Jordana. Suvenire stavimo u vitrinu, a sebe utkamo u sebe i živimo sa sjećanjem da smo po sebe morali čak u Jordan otići. Mnogi narodi su hodili ovim vrijednim područjem, udisali ozračje svetih mjesta, bivali sretni, tužni, zadovoljni, razočarani, gladni, siti, nagrađeni, kažnjeni, voljeli su, bivali pohlepni, dobri, loši i na kraju su nestali. Živimo da bismo otišli, ako znamo put, gdje idemo…a otići će i oni koji ne znaju put, samo bez shvatanja svrhe svog postojanja.

A , bilo je sigurno onih, koji su kao i ja dovili otetim uzdahom iz prsa i očiju uprtih prema Qudsu.

Subscribe
Notify of

0 Komentari
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x