Roditelji su prvi i najvažniji učitelji i oni utječu na skoro sve aspekte dječjeg razvoja Dr Ranko Rajović, autor NTC sistema učenja, član Mense i Udruge za darovitu djecu i otac četvoro djece, za portal Zelena učionica govori o koncentraciji djece:
Znamo da su najčešće greške roditelja uglavnom vezane za sputavanje djece i njihove prirodne potrebe da se razvijaju i istražuju. To su, naravno, nesvjesne greške i o tome ste mnogo puta govorili.
A gdje najviše griješe odgajatelji i nastavnici? Roditelji su prvi i najvažniji učitelji i oni utječu na skoro sve aspekte dječjeg razvoja. Puno govorim o greškama koje nesvjesno naprave, ali bih dodao još nešto. Nije potrebno djecu zatrpavati igračkama, jer od puno igračaka baš i nema puno koristi.
Dijete se sasvim lijepo igra i kad ima manje igračaka pa svojom maštom dodaje elemente da uljepša igru. Važno je da roditelji prepoznaju interese djeteta pa da preko tih specifičnih interesa aktiviraju misaone procese, nove ideje, a tako se razvija i kreativnost.
Na primjer, ako dijete voli dinosauruse neka mu kupe 3D dinosauruse, slagalicu s dinosaurusima. Mogu kupiti i atlas svijeta pa će dijete naučiti države svijeta, jer ga interesira na kojem teritoriju su živjeli dinosauri, zatim mogu pogledati neki film o njima, mogu kupiti male figurice dinosaurusa kojima može napraviti puno novih igara i scena. Sve te aktivnosti doprinose razvoju kreativnosti. I kada dijete krene u školu, taj istraživački duh, maštu i kreativnost moramo poticati i dalje.
Prvo što učitelji moraju znati je da su likovni, glazbeni i tjelesni jako važni u periodu intenzivnog razvoja mozga, a to je do dvanaeste godine. Nije skroz tačno da glazbeni i likovni aktiviraju samo desnu, a matematika, gramatika i logika lijevu polovicu mozga. Mozak je jedan organ i ne možemo ga baš tako lako dijeliti na dvije različite polovice. Svaka ima svoju funkciju, ali one zajedno i sinhronizirano rade.
Najveću površinu kore velikog mozga zauzimaju asocijativna područja i po rasprostranjenosti se vidi koliko su one važne. Zato je važno aktivirati ih sinhronizirano, a idealan način je sviranje instrumenta i kompleksni pokreti. Iz mojih istraživanja jasno je da za ukupni razvoj biološkog potencijala, moramo aktivirati sve regije zajedno i da u periodu razvoja mozga ne možemo dijeliti aktivnosti na lijevu i desnu polovicu.
Moramo aktivirati (i to sinhronizirano), velike regije mozga pa je jako važno u periodu razvoja, posebno do 12-te godine, što više pažnje u školi posvetiti predmetima kao što su likovni i glazbeni. Tjelesna i zdravstvena kultura je također važna, jer je djetetu potrebno što više kretanja.
U istraživanjima provedenim u SAD i Kanadi, u periodu od 2008. do 2010. godine, dokazano je da ukoliko nema dovoljno aerobnih aktivnosti, može doći do smanjenja dubokih struktura velikog mozga, a to može smanjiti kognitivne sposobnosti djeteta. Još jedna stvar je važna za učitelje i nastavnike. To je činjenica da je reproduktivno učenje najniži način učenja i da moramo koristiti druge, efikasnije metode i tako pomoći djeci da lakše savladaju gradivo u školi i da nauče misliti i povezivati informacije.
Možete li napraviti paralelu između načina na koji je vaša generacija odgajana i načina na koji danas roditelji podižu svoju djecu?
Jesu li se stvari promijenile na bolje ili na gore? Mislim da generalno imamo situaciju da su djeca sve slabija. Naravno neko dijete iskoči po svojim sposobnostima, ali mišljenje učitelja (radio sam nekoliko istraživanja) je da su djeca danas slabija u odnosu na djecu prije 10 godina u nekoliko područja koja smo ispitivali: motorička, matematička logička, rječnik i opće znanje. Utjecaj na to svakako imaju roditelji, a najveći problem je prezaštićivanje i roditelji koji sve poslove obavljaju umjesto svoje djece.
Drugi problem je nedostatak kretanja i složenih motoričkih aktivnosti. Prije 30 godina djeca su bila od jutra do mraka u pokretu, a išla su na spavanje oko 20 sati. Danas se djeca manje kreću, nisu na igralištu, nego gledaju TV, igraju video-igrice i sl. Nisam protiv računala, ali moramo znati odrediti granicu djetetu.
Poznato je da je problem današnje djece vezan za poteškoće s koncentracijom. Što možemo učiniti da to preveniramo, a što da problem riješimo kad se već pojavi?
Nije samo koncentracija problem, to je kompleksno pitanje.
Razvojne smetnje su u porastu, sve je više djece sa smetnjama u govoru ili imaju smetnje kada pišu ili čitaju, ne mogu računati, nemaju koncentraciju, ne mogu upamtiti lekciju. Teško je dati odgovor na to, iako često čujem da je problem genetika. Ipak mislim da nije samo to, da veliki utjecaj ima promjena okruženja. Mi smo rezultat prilagođavanja i tisućama i milijunima godina ljudi su se razvijali u interakciji s okolinom.
I to se polako događalo. A danas se okruženje jako brzo mijenja, a znamo da okruženje utječe na razvoj kognitivnih sposobnosti. Sigurno da okruženje može utjecati i pozitivno, ali i negativno.
Mislim da je kod razvojnih smetnji, došlo do negativnog utjecaja okruženja, prije svega zbog grešaka koje roditelji naprave u periodu razvoja djeteta. Prezaštićivanje je problem. Dijete ne razvija svoje biološke sposobnosti zbog roditelja koji su uplašeni da će dijete pasti, povrijediti se, slomiti nogu ili ruku…
Normalno je da dijete padne, tako da je uloga roditelja da osiguraju okruženje gdje se mogućnost povrede svodi na minimum, a ne da sputavaju dijete – npr. ako skače, neka skače u plitkoj vodi, na pijesku, na travi, a ne na krevetu.
Ali, ako
skače i na krevetu, onda oko kreveta ne smijju biti boce, čaše, lego
kocke. Pokret je važan i uvijek je lakše imati takve pokrete u prirodi, u
parku, u šumi nego u stanu. Zato je savjet roditeljima – vodite djecu
na planinarenje, u šetnju, na igrališta. Tada se sve regije kore velikog
mozga povezuju, što pomaže kasnije u školi u procesu učenja pa neće
biti toliko problema s učenjem i koncentracijom.