Kad Kaba postane tijesna, kad se Meka suzi, srce se zgrči, glas zanijemi, duša zamre…
Kad na naivnost, dobrotu, povjerenje bude odgovoreno bezosjećajnošću, sebičnošću…
Kad se uzoholiš i otkriješ se pred Njim…
Kada plašt edeba i ahlaka zbaciš sa sebe…
Kad džahilijet staviš u ram islama…
Kad Allahove riječi učiš, ali one ne uče tebe…
Kad mirom zavlada nemir i kad tjeskoba i nespokoj preuzmu kormilo…
Kakvoj širini i pomoći se nadaš, ti koji si stegnuo dušu?
Kakvu razgalu očekuješ, ti koji si otežao?
Kakvoj nagradi se nadaš, ti koji se nisi trudio?
U koji nijjet da se pouzdaš, o ti koji si u konačnici lošim završio?
U čiju milost da se pouzdaš kad je nisi imao?
Koju sreću i bereket očekuješ, ti koji si srce ponizio?
Kakvom dženetu se nadaš kad si džehenem skrojio?
Ostvarenju koje dove žudiš uz tešku, olovnu mazlumsku suzu?