Dobro poznata lica javne scene u BiH, nakon završenih mandata vrlo su aktivni u poljima i voćnjacima. Iako potpuno oprečnih političkih stavova – skoro jednoglasno detektiraju probleme bh. agrara.
Teško da će neki političar ovdašnjeg podneblja po skromnosti nadmašiti “najsiromašnijeg predsjednika na svijetu”, Joséa Mujicu, nekadašnjeg urugvajskog lidera koji živi na farmi i bavi se poljoprivredom, a to je činio čak i u predsjedničkom mandatu. No, da i mi imamo onih koji kravatu rado zamijene motikom, a o tome se ne libe ni javno govoriti, posvjedočit će likovi priče u nastavku.
I ove i s one strane sistema, slika im je jasna. U poljoprivrednim radovima pronašli su spas od stresa, a ima ga, kažu, svako onaj ko politiku doživljava kao ozbiljan posao. Oni drugi – e, o njima često pišemo kroz probleme s kojima se poljoprivredni proizvođači suočavaju, pa nije teško prosuditi o kome je riječ.
Ostati normalan
Nekadašnja državna parlamentarka, Aleksandra Pandurević, za mandata je važila za jednu od najatraktivnijih zastupnica, britka i oštra za govornicom. Pravi bum u medijima izazvala je prije nekoliko godina svojom objavom iz bašte. Čini se kako je balkanskom mentalitetu bilo teško dokučivo da političarka uzme motiku. Ali, ne treba kriviti pojedince, jer ko je, uostalom, od političara napravio najveći jet set?
“Poenta života je ostati normalan i hodati po zemlji. Potrošačko društvo je, nažalost, potpuno izvitoperilo sistem vrijednosti, pa se stidimo sela s kojeg smo svi potekli, a koje je ljepše i čistije od nas samih”, kaže Pandurević za Agroklub.
Fotografije iz vrta sada redovno dijeli na društvenim mrežama, gdje svakako i dalje ne manjka ni njenih kritika upućenih samom političkom vrhu. Komentira da je uzgoj hrane naspram “besposličarenja po društvenim mrežama i kafanama“, višestruko korisniji te naglašava da ništa psihički ne opušta kao rad sa zemljom. Osim toga, podsjeća da “zdravlje ulazi na usta”. Uvjerena je da većina zdravstvenih problema okidač ima u zatrovanoj hrani i stresu kojem smo izloženi.
“I zašto je onda problem da zasijete 40 kg krompira i u godini izdvojite 10 sati rada da ne jedete nešto što je sedam puta hemijski tretirano, a što kupujemo u marketima i na pijacama”, dodaje Pandurević.
Magistri nauka na njivi
Iako su u političkom životu potpuno oprečni, nekadašnji potpredsjednik Republike Srpske, Ramiz Salkić, baš kao i njegova kolegica, javno dijeli objave svojih poljoprivrednih aktivnosti. Stava je da oni koji žele biti na čelu određenih procesa trebaju postupcima i djelima biti uzor i primjer ljudima koje predstavljaju. Odrastao je u radničkoj porodici koja se kroz dodatno zanimanje bavila poljoprivredom, pa i danas u Bratuncu, sa svojom širom porodicom obrađuje više od dva hektara voćnjaka sa intenzivnim zasadima jabuke, kruške, aronije, dunje i šljive.
“Obrađujemo i oko 500 m2 plasteničke proizvodnje povrća i jagoda, te uzgajamo oko 40 košnica pčela. Po povratku ja sam proširio vlastito imanje za oko hektar zemljišta kupovinom zemlje od jednog komšije“, priča nam Salkić, dodavši da svojim primjerom želi ohrabriti ljude da dolaze na svoja ognjišta, ostaju i da obrađuju zemlju kao dodatnu ili osnovnu djelatnost.
Supruga i on su magistri nauka i imaju svoje redovne poslove, ali su i zajedno sa djecom redovno na njivi i bave se poljoprivredom. Za njih je to, kaže i jedan vid antistres terapije. Kao čovjeku mu, navodi, teško pada neobrađena bosanska zemlja i nepostojanje želje kod većine stanovništva da obrađuje imanja ostala predaka.
“Ljudi više vole cijeli dan ispijati neku kaficu u gradu trošeći badava vrijeme, a ne otići na imanje svojih roditelja i raditi korisno za sebe i svoju porodicu. Mantra koja je formirana da se danas nema ništa računa uzgajati, da se puno jeftinije može kupiti, a pri tome ništa ne raditi, ugrožava mentalno, fizičko, psihičko i ekonomsko stanje naših građana“, ističe nekadašnji potpredsjednik RS-a.
Voće koje porodica Salkić ubere u svom voćnjaku ili pak otkupi od drugih uzgajivača, prerađuju u prirodne sokove i pekmeze, bez dodataka vode, šećera ili drugih konzervanasa. Posjeduju i malu liniju za proizvodnju soka, bilo je godina kada su proizvodili i po 10-15 hiljada litara.
Voćarsko punoljetstvo
Problem da ruke isprlja blatom nema ni Zvonko Marić, koji je do lani bio aktivan delegat u Federalnom domu naroda i zastupnik u Skupštini KS. On je odavno u voćarskim vodama. Na svom imanju u Počitelju uzgaja skoro sve voćne vrste koje kod nas uspijevaju. Baštu je počeo uređivati još za vrijeme novinarske karijere. Bio je to njegov bijeg od stresne svakodnevnice, koja nije popustila ni za vrijeme političkog angažmana.
“Što se tiče politike, to je izuzetno stresan posao, ako ga neko danas doživljava kao ozbiljan onda je neminovno da čovjeku treba neka relaksacija. Ja sam odlazio, vrlo često i u 10, 11 sati naveče, iz Sarajeva za Počitelj kako bi samo zalio voćke“, kaže nam Marić, koji sada uživa u svom dugogodišnjem trudu.
Iako je za Marića poljoprivreda užitak, priča nam da povremeno neke poznanike iznenadi njegovo novo “radno odijelo”. Ali, veća su mu briga sada vremenske neprilike. Kaže kako su baš ovoga proljeća sve trešnje i višnje istruhle na grani jer nikada nije bilo toliko vlage.
“Nikakvim sredstvima se to nije moglo sačuvati. Nekada zna pasti i grad pa ošteti plodove, dakle ta neizvjesnost je najveći problem u proizvodnji, međutim uvijek je motiv više da imate nešto svoje ili da podijelite s porodicom i prijateljima, a nešto i za tržište“, dodaje.
Pored grožđa u vinogradu, dragi su mu agrumi, koji dobro uspijevaju budući da je mediteranska klima, ali su mu ipak masline najdraže. Svega je po nekoliko stabala i tako jedno dozrijeva drugo odlazi. S ranim proljećem dočekuje jagode i trešnje, a sezonu završava s kivijem i maslinama.
Politička o(ne)osviještenost
Dugogodišnji sudionici bh. političkog života saglasni su da je društvo nedovoljno posvećeno problemima agrara. Mali poticaji, ne zagarantirane otkupne cijene, uvoznički lobi, nedovoljna pripremljenost za stupanje na snagu SSP-a koji je otvorio vrata konkurenciji, samo su neki od problema koje ističu.
“Nije normalno da u jednoj Bijeljini na pijaci kupujete jagode i paradajz iz uvoza, kada je jedno njihovo selo Crnjelovo hranilo cijelu SFRJ. Tim ljudima treba pomoći da uz plastenički imaju i staklenički uzgoj, i mogli bi hraniti cijelu BiH i još i izvoziti”, ocjenjuje Pandurević, dodavši kako jednako nije normalno da je Bratunac najveći proizvođač maline u BiH, da one propadaju u hladnjačama, a da se ne pokrene jedan proizvodni pogon koji bi napravio finalni proizvod.
Salkić podsjeća kako generalno bh. poljoprivredna proizvodnja nije intenzivna i niti mehanizovana na način kako je to u velikim i poljoprivredno razvijenim zemljama, što diktira cijenu proizvoda. Posjedi su usitnjeni, a nedostatak radne snage je sve vidljiviji. Sve to čini da su naši troškovi proizvodnje veći, proizvodi skuplji, ali su sigurno puno zdraviji i kvalitetniji.
“Uvozni lobiji često preko određenih politika i pojedinaca spriječavaju konkretne mjere koje bi u datom trenutku podstakle ili favorizovale domaću proizvodnju. Nekontrolisan uvoz ugrožava našu poljoprivrednu proizvodnju i kroz nelojalnu konkurenciju uništava poljoprivredu“, kaže on i dodaje kako slobodno tržište spriječava, na neki način, da se to stanje mijenja. Međutim, domaće mjere trebaju biti takve da dođu do svakog proizvođača, da ga pomognu i da ga ohrabre da se nastavi baviti poljoprivredom.
Da je najveći udar na bh. poljoprivredu uvozni lobi, komentira i Marić, dodavši da se uvoze razne vrste voća iz zemalja koje imaju jako dobre poticaje i apsolutno je uništen trud i rad ovdašnjih proizvođača.
“To je definitivno bolest koja se treba hitno liječiti. Političari ne rade jer je ogroman broj njih dio tih uvozničkih lobija, to je lako dokazivo“, kaže i napominje da su prisutne i razne mahinacije kada je riječ o poticajima. Uvijek su, ističe, stranački ljudi dobijali poticaje, pa čak i oni koji možda ni zemlje nemaju.
Parasistemski poticaji
Marić navodi i kako je izgrađen jedan “tvrdokorni parasistem” koji funkcionira u toj oblasti i nimalo ga ne čudi što se takve stvari dešavaju, jer je sličnim situacijama svjedočio, ali i dokazivao u poratnom periodu prilikom podjele donacija.
“Znam čovjeka koji je 10 godina dobijao po jednu frezu, on je svake godine proda i dobije novu. I što je najvažnije istaknuti je da takozvani državni službenici imaju povjerenike na terenu koji diktiraju kome se treba nešto dati, uvijek je to bio problem, dobijaju interesno podobni”, pojašnjava Marić kojeg nimalo ne čudi ni posljednji revizorski izvještaj koji je pokazao da su poljoprivredni poticaji ponovo dodjeljivani dokazanim prevarantima.
Kaže kako je svaka kontrola je ciljana, te da su uvijek pošteđeni oni koji su dio “grupe ljudi koja mešetari“, a malverzacije su prosto nevjerovatne i smatra da će se teško iskorijeniti.
Prema riječima Salkića, iako se povećavaju, poticaji ne pružaju sigurnost i dovoljnu garanciju da se ljudi odvaže da dugoročno rade na planiranju poljoprivredne proizvodnje. Priča nam kako poznaje mnoge ljude istočne Bosne koji su se intenzivno bavili mljekarstvom dok su imali podršku. Mnogi se bave uzgojem malina i od nje faktički preživljavaju, a sada su u situaciji da nisu naplatili isporučenu robu od prošle godine, a kreće berba novih plodova.
“Ovakve drastične i šokantne promjene ne bi podnijele ni organiziranije poljoprivredne zajednice od naše. Generalno država mora biti zaštitnik i garant prava ljudi koji se bave poljoprivredom. Neophodne su kontinuirane mjere kako bi se i unutar jedne kalendarske godine prilagođavalo tržište domaćim proizvođačima“, ističe Salkić. navodeći da se to može postizati prije svega poticajima na cijenu proizvoda radi postizanja konkurentnosti na tržištu, ali i podizanjem svijesti građana da je bolje kupiti domaći paradajz, papriku, kupus, krompir ili šta već negoli uvoznu, bez obzira što je cijena nešto veća.
Nerad nadležnih je evidentan poentira na kraju i Pandurević dodavši kako su ovogodišnje kiše uništile poljoprivredu, a da vlade nisu donijele nijednu mjeru.
“Morali su proglasiti elementarnu nepogodu. Bojim se da je pred nama jako teška zima i da će cijene povrća, žitarica i mesa oboriti sve neslavne rekorde“, ističe ova političarka poručivši na kraju da u jednoj Bjelorusiji “koju toliko volimo da kritikujemo“, mladi bračni parovi dobiju kuću na selu, poticaje i kredite koje im vraća država, pod uslovom da deset godina žive na selu i bave se poljoprivrednom proizvodnjom. Smatra da bi sličnim programom i mi mogli iskoristiti svoje resurse.