Priče iz Upovca (selo kod Visokog): Upovljačka legenda o smršničkoj Nori, Nuri ili Sultanu
Jednog ratnog dana u naše živote je došao jedan top, pravi, pravcati.
Do tada u našim dječijim razgovorima pričalo se o papovkama, automatskim puškama s drvenim ili preklopnim kundakom, o mitraljezima „garonjama“…
Trebali smo u to vrijeme živjeti i odrastati u miru, skupljati sličice i lijepiti u albume, gurati točkić na štapu, ali niko nas nije pitao da li će da bude rata. Kad je već rat došao, mi djeca smo i tu strašnu neman uokvirili u našu dječiju maštu, zanimaciju i razbibrigu.
Naime, počelo se među djecom i narodom pričati kako je u Smršnicu došao nekakav veliki top. Neko kaže jest, neko kaže nije došao.
Pa se pričalo kako je ime tog topa „Sultan“. Pa nije „Sultan“?! Neko je govorio da se top zove “Nura“! Poslije će se ispostavit da je taj bio najbliži pravom nazivu.
U to vrijeme se često učila ilahija čiji tekst, između ostalog, glasi: „Nurom tamu da satremo“, pa je taj Nur, ta svjetlost, po nekima upravo bila ta Nura.
Kasnije se iskristalisalo da se top zove Nora.
Čudno ime! Godinama poslije ću pročitati da Nora znači Novo ORužje Artiljerije. To je bilo kodno ime za samohodnu haubicu 152 mm koja je u oružje JNA uvedena sredinom osamdesetih godina 20. vijeka.
Ova naša Nora je u vrijeme početka rata vjerovatno bila u fabrici BNT Novi Travnik i tako je jednog dana stigla u Smršnicu.
I tako je počeo naš život s Norom. Premda je od Upovca udaljena 2 brda, njen razorni zvuk bi svakog puta uzdrmao cijeli Upovac.
Kada pukne Nora, prozori u Upovcu su se tresli, mala dječica bi se uznemireno budila iz sna, a ako bi neko u momentu opaljenja držao findžan u ruci moglo se desiti da mu isti ispadne iz ruke.
Mi smo čuli to čudo, ali ga nismo vidjeli.
E jednog dana mojoj dječijoj znatiželji je bilo udovoljeno, sasvim slučajno. Svojim očima sam vidio Noru. Išli smo u obilazak familije, moja nana, majka i ja, pješke preko brda, baš preko Smršnice.
Čim smo prošli travnati proplanak iznad Gornjih Porječana i prešli u Smršnicu, meni su se noge odsjekle od uzbuđenja.
Vidio sam u njivama veliki top. Za moju dječiju maštu to je tada bilo čudo.
Nora je bila ogromna. Možda i veća nego što je u suštini bila. Tako to dječije oči vide.
Poslije sam se družini hvalio da sam vidio Noru, pa su tražili od mene da je opisujem nadugo i naširoko.
I tako je Nora pucala, a pucali i na Noru. Jednog dana su bili blizu jer su 2-3 granate pale vazdušnom linijom malo iznad Nore, u proplanak zvani „Andrija“ iznad Gornjih Porječana.
Danas hvala Bogu nema rata. Moja djeca slušaju svaku večer ramazanski top i uzbuđeno uzvikuju da je puklo.
I neka je tako, neka pucaju samo takvi topovi. Neka nam mira, tolerancije, ljubavi i razumijevanja.
A eto, nama koji smo doživjeli rat kao djeca, ostale su uspomene i podsjetnik na snagu dječije mašte koja i suludi rat prilagodi dječijoj bezbrižnosti, čežnji za zanimacijom i razbibrigom.
Fb Darisland; tekst Evelin Memić/ senzor.ba
Foto: Nora (ilustracija)