Medino, svijetla li si?

Može li insan biti sretan kad stigne u Medinu, udahne blaženi miris Svijetle i pruži pogled tamo gdje je Uzor? Otvorenih, preplašenih, nespokojnih očiju dok se približava,dok se u daljini naziru obrisi visokih minareta, a srce osjećajući blizinu onoga čiji je ovo grad, uznemireno pravi buku vrišteći- “još malo, još malo!” A mene sve zove. Sve viče hajde, požuri! Vijugave ceste, načičkane zgrade, trotoari, klupe…kao da kasnim, pa vele potrči. I trčim ja u mislima, spotičem se, provlačim kroz masu i u jednom trenutku shvatam da sam pošla u goste a šta sam ponijela? Džepovi prazni, torba prazna…prebirem po mislima imam li šta čestito i čisto ponudit… nemam… sve je poprljavo, tukne, načeto i uflekano. Imala sam hediju llijepu i mirisnu, u peškir umotanu,ostavljenu za posebnog gosta, ali pade sa ormara i upraši se, i eto, jedino u šta sam se mogla pouzdat da čista obraza ponesem, otišlo je. Ona nekoć sreća i uzbuđenje splahnuše a srce se postidi radi one neopravdane euforije. Jado jadna, kome si pošla raširenih ruku i trčeći? Spusti glavu, poguri tijelo i teturajući se ponizno, oklijevajući od stida, nakvasi suzom svaki korak prema njemu. Ostavi trag da se znaš vratiti. Plači i osjećaj se posramljeno. Sa takvim grijesima, prljavštinama si pohrlila da njega obiđeš, želiš da si mu blizu, a tako si daleko. Ne mogu biti sretna… stid me da se radujem, svi grijesi kao naručeni utrkivaju se u mojoj glavi govoreći kao da se raduju-“ mene si zaboravila” , “a ja”- veli drugi, “ ja sam najveći”- dere se treći. A ja sve dublje tonem doslovno. Podvukla bih se pod onaj haremski tepih. Gdje ste sad našli da me podsjećate na sebe, u ovom uzvišenom društvu Miljenika i njegovih ahbaba? Veli šejtan koji insana ne popušta ni rahat da trepne- “živa bila nije ovo mjesto za tebe, puno si grješna…još si došla onome koga Gospodar najviše voli, ti takva…bolje da te ne podsjećam kako bi prošla da si živjela u Muhammedovo vrijeme!” Tiho dodah alejhi selam i rekoh odvažno da bih bila prašina pod njegovim nogama. Odveć klonula i duhom i tijelom poželih Dženet radi njeg, da mu budem u komšiluku, i da mu kažem za svaki zijaret. Još jednom visoko podigoh ruke šapućući-“Gospodaru, tako ti tvoje ljubavi prema Predvodniku, Miljeniku…” Mnogo želja imam, a svaka se veže za tebe, Poslaniče. Želim da živim kao ti, a u Džennetu da živim uz tebe. Neka nam kuće budu blizu. Djela su mi lagana i ništavna, ali imam puno ljubavi i more suza isplakanih. I kada pođoh, čuh- “Hej od mene si, od moga Ummeta…” I bi mi dosta da se uplakana nasmiješim.