Svi su ga u selu zvali pijanac. Imali su rezervu prema njemu. On, Mido nikad nije o tome pričao niti komentarisao. Uvijek je izgledao jadno, neispavano. Vrlo često neobrijan. Odavao je čovjeka kome je svega dosta. Koji se halalio sa životom. Bio je predmet ogovaranja, podsmjeha .. Ali njegovi su njim bili zadovoljni. Voljeli su ga, iako je takav. U trošnoj kući koju je naslijedio od oca, živio je sa suprugom Dinkom i troje djece. Radio je u jednoj lokalnoj građevinskoj firmi. Poslije radnog vremena i privatno. Dobro je zarađivao. Bio je vrstan majstor. Zidar. Narod bi govorio:”Ima zlatne ruke, al’ brate, puno pije. Ne valja sebi”. Niko nije mogao dokučiti dubine tuge koje su ga tjerale na to. Da pije. Svakodnevno. Nikakvih drugih poroka nije imao. Znao bi otići često u džamiju. Držao je on do toga. Ali eto.. Ukućani su ga voljeli. I on njih, mnogo, beskrajno.
Svima je čudno bilo. Onda je jednog dana teško se razbolio. Moždani. Odvezli su ga u bolnicu. Poslije nekoliko dana je došao kući, vidno fizički propao i sa oduzetom lijevom stranom tijela.Teško je govorio. Njegovi su ga pazili. Onda je jednog dana “otišao”. Nikom nije posebno teško palo, osim njegovim najbližim. A onda je poslije džennaze, stari amidža, kome se Mido povjerio, ispričao priču koja nas je sve zaprepastila. Mido je od oca naslijedio veliko imanje. U toj podjeli imovine, njegove dvije sestre su bile malo “zakinute.” U mjestu gdje su živjeli bio je jedan bolesni dječak. Nedostajalo je svega. Novca za liječenje najviše. Mido je dio koji je naslijedio od oca podijelio na tri dijela. Sestrama i bolesnom dječaku. Njemu je ostala samo stara kuća i okućnica. Zahvaljujući njegovoj gesti, dječak je ozdravio a sestre su bile zadovoljne i porodična nepravda se ispravila. Međutim, Midu je grizlo što nije bio u mogućnosti pomoći svojoj majci kao što je dječaku. Mnogo ju je volio. Pazio. Ona bi znala blagosivljati ga:”Da ti se sve u zlato pretvori što dodirneš”. Ali nije tada imao novca. I nije se mogla izliječiti. I to mu je bila prekretnica koja ga je odvela u aĺkohol. Mido je ostavio testament u kojem je stajalo: “Draga moja suprugo, djeco moja. Ako ovo čitate, mene nema više.
Na računu banke sam djeci ostavio100.000 eura a tebi draga moja suprugo,50.000 eura. Ovu ušteđevinu za djecu pod uslovom da ga troše za školovanje na fakultetu. Po mogućnosti u inostranstvu.A tebi draga, da ti se nađe. Da ne budeš “muftač” nikome. Eto, nadam se da mi nećete zamjeriti što sam ovo krio od vas. Nadam se da mi nećete zamjeriti vrijeme koje sam proveo za čašom. Volio sam majku. Bilo mi teško. A vas molim, da se slažete. Da pazite i volite majku. I da očuvate uspomenu na mene. Da me se sjećate po lijepom. Ponekad me se sjetite Fatihom. Volim vas sve. Mido.”
Nakon ovog svi su zanijemili. Razišli se kućama u tišini. Mido nas je i mrtav naučio lekciju. Lekciju da nikada ne sudimo o ljudima. Da popravimo sebe. Da volimo i poštujemo svoje…
Elvir Peštalić/Foto:Ilustracija
[…] Mido nas je i mrtav naučio lekciju. […]