Milane, droga ili zlato?
Piše: Jagoda Savić
18 februara ove godine sam objavila tekst “Milane, gdje si?” o Milanu Đorđeviću, nestalom farmaceutu iz Niša. Tačnije rečeno, Milan nije bio farmaceut po stručnoj spremi, već je radio u predstavništvu jedne farmaceutske kompanije kojoj niti jedan medij nije naveo ime??? Moj prethodni tekst je želio usmjeriti istragu u farmaceutskom pravcu i bavio se sužavanjem fokusa na podatak o tome koja bi to farmaceutska kompanija mogla biti upravo zato jer su svi izbjegavali da je pomenu. Razlog tome je što svaka osoba koja poznaje osnove farmako-nadzora na osnovu imena farmaceutskog proizvođača može da dođe do ostalih bitnih podataka, kao što je popis proizvoda, da napravi uvid u taj spisak i da iz popisa identifikuje onaj proizvod koji je možda opasan po zdravlje ljudi, a koji je onda Milanu mogao doći glave.
Prije neki dan mi je jedan anđeo dostavio podatak u kojoj farmaceutskoj kompaniji je Milan radio, tako da sam mogla napraviti uvid u njene proizvode. Usput sam saznala vrlo bitnu informaciju da Milan nije ništa prodavao, već je samo vodio preliminarne i promotivne razgovore sa ljekarima, sa apotekarima i sa običnim ljudima. Dakle, Milanu se ne može pripisati nikakva finansijska malverzacija oko prodaje nekog lijeka zbog koje bi morao da se sakriva da ga pravda ne stigne. Drugo, bio je u otkaznom roku i planirao da pređe u jedno beogradsko predstavništvo, a onaj ko ima viziju budućnosti ne diže ruku na sebe.
Ne kažem da je moje objašnjenje Milanovog nestanka jedino i tačno već da postoje barem dvije moguće opcije koje Osnovno javno tužilaštvo u Nišu nije ispitalo. Prva od njih je farmaceutska pozadina njegovog nestanka, a druga je pretraživanje nečeg važnog po Suvoj planini. Što se tiče prve opcije, ja sam se 25 februara ove godine u 18:08 sati na komunikacijski propisan način pismeno obratila portparolu Tužilaštva Vladimiru Stanojeviću i zamolila da putem glavne tužiteljice Milene Vukajlović moj mejl uruči postupajućem tužiocu. Moj mejl je sadržavao molbu da me tužilac sasluša, i očekivala sam da će se tužilac javiti telefonom i zakazati mi razgovor makar za dvije nedelje, ali se on nije žurio da me kontaktira. Radi se o tome da je preporučljivo ne objavljivati informacije koje su od interesa za istragu, pod uslovom da je istražni organ zainteresovan da tu informaciju dobije. Međutim, kako ja zbog nedostatka povratne informacije iz Tužilaštva ne znam da li u ovom slučaj takav interes uopšte postoji, odlučila sam se da ovaj tekst ipak objavim.
Prodaja proizvoda Milanovog predstavništva:
Analiza podataka o lijekovima koje je prodavalo Milanovo predstavništvo je pokazala da neki od prijavljenih lijekova nemaju nikakve nus pojave a da kod nekih drugih prijavljenih lijekova one nisu nimalo bezazlene. Prvi njihov proizvod nadopunjava potrebe organizma za vitaminom D3. Drugi proizvod su kapi protiv grčeva kod beba koje nemaju javno navedene nus pojave. Treći lijek smanjuje otok sluzokože nosa i ublažava simptome zapušenog nosa, i navedene nus pojave su u granicama tolerancije. Četvrti je krema za osip kod beba koje nose pelene a peti je krema protiv svraba koju sam i ja jednom koristila zbog alergije i koja mi ništa nije pomogla.
Međutim, šesti lijek Milanovog farmaceutskog predstavništva, antihistaminik, koji se koristi protiv alergije, između ostalog može da izazove konvulzije, oticanje i gubitak kose. Sedmi lijek je opet antihistaminik, opet protiv alergija, ali je proizvođač u odjeljku za nus pojave naveo i pojavu epileptičnih napada, agresivnost, halucinacije i poremećaj rada srca. Osmi njihov lijek ublažava bol, smanjuje upalne procese i snižava tjelesnu temperaturu, a najdrastičnije nus pojave koje je naveo proizvođač su izliv krvi u mozak, iznenadne jake glavobolje, konvulzije, poremećaj vida, govora, razumijevanja i koordinacije. Deveti sprečava sljepljivanje trombocita i zgrušavanje krvi, ali u nus pojavama se navode i krvarenje u mozgu i u urinarnom traktu i genitalijama. Deseti je antigljivični preparat koji se nanosi na kožu, nema navedene jake nus pojave ali može da smanji efikasnost kondoma i dijafragme kad se nanese u genitalnom području.
Ovih 10 proizvoda je navedeno na web stranici Milanovog predstavništva za Srbiju. Svaki lijek svake farmaceutske industrije ima nus pojave koje mogu biti jako teške, i u poređenju ovih pet zadnje navedenih grupa nus pojava sa nus pojavama drugim proizvođača nema previše velike razlike. Zato ovaj popis ne smatram najvažnijim za ispitivanje razloga Milanovog nestanka. Osim toga, da ne bude zabune oko toga zašto je na sajtu navedeno samo 10 lijekova a ima ih ukupno 154, najprije treba objasniti način rada Milanove farmaceutske kompanije. Ta multinacionalna kompanija, jedna od najvećih u svijetu, je kupila npr. jednu fabriku lijekova u Makedoniji, jednu u Hrvatskoj, jednu u Srbiji, jednu u Engleskoj, jednu u Švicarskoj itd. i ostavila ih da funkcionišu kao zasebne jedinice. 154 lijeka su zbir lijekova iz svih proizvođača u vlasništvu ove mega- kompanije.
Farmaceutska industrija za koju je Milan radio je u skorije vrijeme imala nekoliko novih lijekova čije nus pojave još uvijek nisu dovoljno ispitane . Jedan od njih je i risperidon protiv šizofrenije, zatim lijek protiv multiple skleroze, lijek protiv Kronove bolesti i protiv migrene.
Podatak koji nedostaje:
Farmaceutska industrija na web stranici svog predstavništva za Srbiju nije navela da prodaje i lijek koji sadrži aktivnu supstancu OKSIKODON HIDROHLORIDkoja pripada grupi sastojaka koje se zovu opijati. Opijati su psihofarmakološka sredstva koja se koriste i kao lijekovi i KAO DROGE. Postoje prirodni opijati, dobijeni iz opijuma, polusintetički i sintetički. Opijati izazivaju uklanjanje bola, emocionalne napetosti, strepnje i izazivaju prijatno raspoloženje. Korištenje ovog lijeka vrlo brzo dovodi do OVISNOSTI OD OPIJATA.
Ovaj opijat u kapsulama sa tri različite gramaže od 5, 10 i 20 mg se ne treba primjenjivati kod pacijenata mlađih od 18 godina. Kod svih pacijenata se tokom hronične primjene može razviti ovisnost na lijek, čak i pri primjeni terapijskih doza. Rizici su veći kod pacijenata sa postojećim ili ranijim prekomjernim korištenjem alkohola, ili sa mentalnim poremećajem kao što je depresija. Potrebni su dodatna podrška i praćenje kad se ovaj lijek propiše pacijentima sa rizikom od zloupotrebe opijata.
Pri hroničnoj upotrebi, pacijenti mogu zapaziti da je terapija manje efikasna i iskazati potrebu za povećanjem doze da bi se postigao isti nivo uklanjanja bola kakav je bio postignut na početku. Ovakvo ponašanje pacijenta može da znači da je on počeo da razvija toleranciju koja vodi u ovisnost i treba mu objasniti da takav rizik postoji. Prekomjerna upotreba ili zloupotreba mogu rezultirati predoziranjem i/ili smrtnim ishodom.Važno je da pacijenti koriste lijekove u propisanim dozama i da ne daju ovaj lijek drugim osobama. Kod pacijenata treba pažljivo pratiti znake neadekvatne upotrebe, zloupotrebe ili ovisnosti. Kad dođemo u okvir bolesti ovisnosti, krećemo se po vrlo osjetljivom terenu, pa je na njega možda nabasao i nesretni Milan.
Sudski postupci:
Kad zavirimo u sudske postupke ovog farmaceutskog giganta, dolazimo do vrlo zanimljivih otkrića. Prvo od njih je da je 2021 godine državna tužiteljica u Nju Jorku Letitia James podnijela tužbu protiv farmaceutske kompanije za koju je radio Milan i protiv nekoliko drugih proizvođača opijata zbog njihovog navodnog doprinosa epidemiji ovisnosti od opijata u New Yorku. Da preciziramo, radilo se o naglom porastu broja ovisnika na opijate.
Bilo je još nekoliko tužbi po osnovi prikazivanja lijeka boljim nego što jeste što se smatra davanjem lažnih informacija, što je zakonom zabranjeno. Zato je ova kompanija u maju 2019 godine u sporu sa državom Oklahoma pristala da plati 85 miliona dolara kako bi se riješila optužbe da je prepisivala opijate, reklamirala ih kao sigurne i umanjivala njihove mogućnosti da izazovu ovisnost. U februaru 2022 godine, u sporu sa državom Teksas, kompanija je pristala na nagodbu od 225 miliona dolara kako bi okončala tvrdnje da je podstakla epidemiju opijata u državi jer je ovaj lijek nepropisno plasirala. U avgustu 2023 godine, u sporu sa oko 500 američkioh bolnica, kompanija je pristala na pravnu nagodbu i isplatu od 126 miliona dolara zbog svog marketinga opijatskih proizvoda, što je doprinelo epidemiji ovisnosti od opijata.
U decembru 2016 godine, državni tužioci 20 država Amerike su podnijeli tužbu protiv kompanije, optužujući je za koordinisanu šemu za umjetno održavanje visokih cijena za generički antibiotik i lijek za dijabetes. U tužbi se navode presretnute šeme dogovora o cijenama između šest farmaceutskih firmi uključujući neformalna okupljanja, telefonske pozive i tekstualne poruke.
11 maja 2019 godine 44 države su tužile Milanovu kompaniju zbog naduvavanja cijena, ponekad i do 1000%, na način da je sklopila nezakonit sporazum između nje i njenih 18 konkurenata. U junu 2021 godine, u sporu sa državom Misisipi, kompanija je pristala da plati 925 miliona dolara za rješavanje optužbi da je bila uključena u fiksiranje cijena. U januaru 2022 godine, kompanija je pristala da plati 425 miliona dolara kako bi riješila optužbe da je prikrila prakse fiksiranja cijena. U avgustu 2023 godine, nakon krivične istrage američkog Ministarstva pravde, kompanija je priznala optužbe za namještanje cijena u vezi s generičkim lijekom za holesterol, i pristala je da plati kaznu od 225 miliona dolara. Ovo ministarstvo, kome pripada i FBI, je navelo da je nagodba sa ovom farmaceutskom kompanijom “najveća do sada za domaći antimonopolski kartel.”
Obzirom na ovakvo eksplicitno tržišno ponašanje, u kom je kompanija zbog profita spremna PREĆI CRVENU LINIJU i pogaziti osnovne zakone koji regulišu njen rad kao i moralne principe poslovanja, javila se i sumnja da se Milan možda sklonio ili je protiv svoje volje sklonjen da ne bi progovorio o nekim kompromitujućim podacima koji bi ugrozili finansijske interese kompanije.
Zaštita imena farmaceutskih kompanija:
Prije nego što zaključim analizu koju sam napravila, htjela bih pojasniti to izbjegavanje medija da pomenu ime farmaceutske kompanije u kojoj je Milan radio. Kad sam se 2002 godine pobunila protiv vakcine za hepatitis b, na ulici me je srela jedna poznanica i rekla „Jagoda, pazi šta radiš. Ako te proizvođač tuži za kaljanje imena, moraćeš prodati i stan da im namiriš odštetni zahtjev.“ Ja sam tada odgovorila sa „Znači, proizvođač vakcine ima pravo da me tuži za ugrožavanje imidža, a ja ne smijem potezati pitanje kvaliteta njegovog proizvoda. Gdje je tu logika i da li je uopšte ima??! “.
Dva nestanka za poređenje:
Zašto poredim moje ponašanje u kriznoj situaciji sa Milanovim? I ja sam 2002 godine nestala i tri mjeseca niko nije znao gdje sam. Sklonila sam se iz Bosne ne javljajući se nikome i mediji su pisali svašta po novinama i nagađali gdje sam mogla nestati i kako.
Ukratko, mojim javnim nastupima sam ugrožavala finansijske interese treće po veličini farmaceutske industrije po u svijetu, jer sam na TV Dnevniku pozvala roditelje na bojkot nedovoljno testirane vakcine protiv hepatitisa b. Međutim, treba biti iskren pa reći da su neuporedivo gori od proizvođača bili predstavnici naših zdravstvenih vlasti i njihove sluge. Kad je pritisak na mene postao neizdrživ, kad su prijetili da će mom sinu slomiti kičmu i zglobove, kad su nas danima pratili automobilom nepoznatog vlasnika, dolazili mi pred kućna vrata itd., nisam se bojala, samo sam se pitala zašto da moje dijete živi bez majke zbog nekog šljama i ološa koji bi gazio preko leševa samo da još koji euro stavi u džep? Jedini izlaz koji sam vidjela je da u nekoj evropskoj državi podnesem zahtjev za azil i zaštitim se od progona. Ne tvrdim da je i Milan zatražio azil u nekoj drugoj državi, samo kažem da je tužilac i tu mogućnost trebao da ispita obraza svog radi. Osnovno javno tužilaštvo u Nišu je propustilo da za Milanom raspiše žutu potjernicu INTERPOL-a za lociranje osobe. Ova vrsta potjernica se raspisuje za osobama koje ne traže policija, tužilaštvo i sud zbog krivičnih djela već zbog, da kažemo, civilnih razloga.
Jedna žena, dugogodišnji iskusni planinar koji odlično poznaje taj teren, je Milana tražila dvadeset dana po nekoliko bitnih lokacija oko Bojaninih voda gdje je nestao, što je napor vrijedan naklona. Tražili su ga i psi tragači pa ga ni oni nisu našli. Jer, da podsjetimo, sa mjesta gdje su psi tragači zadnji put našli njegov miris, Milan je milom ili silom bio odvezen autom.
Milanova djeca, njegovi roditelji, brat, kum i mnogobrojni prijatelji pate zbog njegovog nestanka. Moje njuškanje po drogama Milanove farmaceutske kompanije je moj mali prilog istini, jer one gore pomenute silne milione neko treba da zbroji. Ne znam kako postupajući tužilac Osnovnog tužilaštva u Nišu stoji sa matematikom, ali mu treba poturiti pod nos one cifre koje je kompanija platila u nagodbama da sebi sačuva ime. Dakle, imamo 85+225+126+925+425+225= 2011 ne znam čega jer znam brojati samo do 999 miliona a ovo su za nas obične građane nezamislive cifre. Budimo realni, to je brdo miliona dolara a ne keš koji možemo strpati u novčanik.
Druga opcija je vezana za samu Suvu planinu. Pošto sam godinama svako ljeto provodila u maminom selu, sjećam se davnih priča seljana da je postojio podzemni tunel kojim se sa Suve planine, ispod zemlje može doći u Bugarsku, što znači klasično izbjegavanje prelaska preko dvije državne granice. Kasnije sam shvatila da ta priča možda nije izmišljena jer je Suva planina duga samo 45 kilometara a široka 15, pa to i ne bi bio neki poseban građevinski poduhvat. Zatim, sjećam se i šaputanja mještana da na Suvoj planini ima najmanje 15 pećina u kojima je sakriveno blago i da je Suva planina najbogatija planina u cijeloj Evropi. Meni je tada ta priča djelovala kao onaj kaubojski El Dorado u kom tragači za zlatnim žilama sipaju vodu kroz cjediljke i čekaju da voda oteče a onda gledaju hoće li se na rešetki naći zlatni komadići. Blago je vrlo relativan pojam. Meni su dragocjeniji biljka ramonda i suri orao na Suvoj planini od blaga u klasičnom smislu. Međutim, u maminom selu je prije tridesetak godina jedan dječak ušao u jednu od tih pećina i pretrpio je takav strah da od tada nikada više nije izašao iz kuće.
O blagu Suve planine postoje usmeni izvori, koji su se prenosili sa pokoljenja na pokoljenje, ali i pisani izvori. Svaki tragač za blagom bi radi sopstvene sigurnosti trebao da se upozna i sa jednim i sa drugim izvorima. Otvore takvih pećina bi trebalo naći, ali i sam ulazak u pećine je rizičan jer ako tragač zaluta, iz nje više ne može izaći. Naime, svoje lično zlato i druge dragocjenosti su u ostavljali ljudi koji su bježali od rata ili su se selili iz tog područja a nisu ga mogli ponijeti sa sobom. Oni su postavljali zamke u cilju zaštite svoje imovine da njihov sakriveni imetak niko ne pronađe i odnese prije njihovog povratka. To su mogle biti grede postavljene na poseban način i kamenje i još neke zamke za koje ja nisam dovoljno dovitljiva. Inače, priča o pećinama sa blagom na Suvoj planini je vrlo rasprostranjena među stanovnicima Niša. Bilo je godina kada su obični tragači išli u planinu, ali u novije vrijeme su blago tražile Nišlije raznih stručnih profila, od doktora, policajaca, sudija do advokata i slično.
Najpoznatija takva pećina se zove „Tamna čaršija“ i ona je ulaz u podzemni grad. Jedan poznanik mi je ponudio da mi pokaže mjesto gdje on misli da se nalazi taj ulaz, ali je to za mene previše avanturistički. Radije bih natezala novčanik do sledećeg prvog u mjesecu nego se kitila zlatom zbog kog bih mogla da izgubim glavu. Zamislite da dođem do sanduka u pećini, da u njemu vidim zlato, da pružim ruku da ga zahvatim šakom, a da me onda lupi u potiljak neka kamenica na kanapu i da više ne mognem da se dignem. Zar nije bolje držati se desete Božije zapovijesti „Ne poželi tuđe“ i spavati mirno i spokojno?