Mitropolit Hrizostom ne da dva jajeta

Podijelite ovaj članak:

Piše:  Jagoda Savić

 

Nakon Vaskršnje liturgije sam prišla da dobijem blagoslov i jedno jaje. Kad su  svi vjernici izašli iz crkve, a mitropolit Hrizostom davao jaje posljednjoj osobi koja je stajala u redu, sjetila sam se svoje bolesne drugarice i prišla da za  uzmem jedno jaje i za nju .

-Vi ste već bili. Vi ste jaje dobili.

– Vaše visoko preosveštenstvo, to je za jednu staru i bolesnu ženu.

-Vi ste već bili.

-Je l’ to Vi  meni ne date jaje?

-Vi ste svoje jaje dobili.

-Vaše visoko preosveštenstvo, ta žena je  stara i bolesna.

-Hajde, sklonite se odavde.

-Vaše visoko preosveštenstvo, zapamtite da niste htjeli dati jaje staroj i bolesnoj hrišćanki.

Ovo je bio dijalog ispred korpice sa vaskršnjim jajima između  mitropolita Hrizostoma i mene. Za one koji ne poznaju dovoljno pravoslavne običaje, treba pojasniti jedan bitan detalj. Dakle, ja sam na Veliku subotu odnijela toj staroj i bolesnoj ženi dio mojih obojenih jaja  jer nije bila u stanju da ih sama ofarba. Ta će jaja ona pojesti sa onima koji joj dođu čestitati praznik. Jaje sa blagoslovom, koje nam je dijelio  mitropolit, se čuva u kući godinu dana, do sledećeg Vaskrsa. Obzirom na broj vjernika, u crkvi je ostalo dovoljno jaja i za ponedeljak i za utorak, ali je uprkos tome moja drugarica ostala bez blagoslovljenog jajeta.

Mišljenja sam da je u najboljem interesu  svake organizacije da svoje probleme rješava diskretno i da za njih zna što manji broj ljudi radi zaštite ugleda same organizacije. U crkvi kažu da treba da čuvamo naše crkvene oce. Međutim, ako neko od njih nema razvijene unutrašnje kočnice koje bi ga spriječile da ponavlja ružno ponašanje, a zna da će biti čuvan, onda  čuvanje da drugi ne saznaju izaziva efekat grudve snijega, koja postaje sve veća što se više kotrlja. Faktički, čuvanjem se takvom crkvenom ocu  čini medvjeđa usluga. Kad se dese slične okolnosti,  jedino javnost može biti korektiv njegovog ponašanja. Zatim, u crkvi su nas učili i da budemo poslušni. Ali, u konačnici, koliko god crkveno hijerarhijsko ustrojstvo bilo zasnovano na poslušnosti, niko nema prava da na nas istjeruje svoje bijesne gliste.

*

1.) Moralni sud

Mitropolit Hrizostom  je pokazao emocionalnu hladnoću, da ne kažem bezdušnost, prema potrebitome,  koja je bila potpuno neprimjerena danu kad bi nam srca trebala biti ispunjena beskrajnom ljubavi prema Gospodu i ispunjena beskrajnim čovjekoljubljem. Osim toga, nemoralno je i dvolično na liturgiji pričati o ljubavi a ne osjetiti potrebu da se tim vaskršnjim jajetom pruži duhovna potpora i  malo radosti nekom starom i bolesnom ko nije mogao da dođe.

Ne želim da me vodi duhovni pastir bez empatije, jer nisam ovca u baš pravom smislu te riječi.

Ova nezainteresovanost za  druge ima još jednu dimenziju. Od vjernike koji su danas bili u crkvi, sem Zinaide Ruskinje i nekoliko cura  iz crkvenog hora ni kod kog drugog nisam vidjela onu uzvišenu radost koja bi trebala pratiti ovako veliki praznik. U očima tuga, u mislima depresija i ljudi manje-više djeluju psihički izmasakrirani mjerama protiv korona virusa, a nigdje riječi utjehe. Samo mi se nametnulo pitanje zašto toliki ljudi nemaju duhovnu snagu da se nose sa poteškoćama svakodnevnog života , zašto nemaju nadu u bolje sutra i gdje je Božija riječ u ovom kontekstu? Tačnije rečeno, postavlja se pitanje zašto se kod tih ljudi ne može vidjeti djelo njihovog duhovnog pastira? Gledajući pridošli narod i tu tegobu u njihovim očima, od polovine vaskršnje liturgije sam se osjećala kao na Veliki petak kad oplačem Carske časove a ne kao na najradosniji dan u godini.

*

2.)Moralni prekršaj

Ono što je odranije u mojim očima znatno umanjilo autoritet  mitropolita Hrizostoma je jedna starija optužba o mogućoj povredi zavjeta bezbračnosti jednog crkvenog lica. Iako je za nju znao, jer sam je poslala skoro svim članovima Svetog Arhijerejskog Sabora, po mom mišljenju tadašnji vladika Hrizostom na nju nije reagovao adekvatno. Naime, revnosni prijavljivač  Svetom Sinodu se bojao  da svoju optužbu ponovi pred ćivotom Svetog Vasilija Ostroškog!

-Sestro, Vi ste me tražili?

-Da, jesam.

-Šta mogu da učinim za Vas?

-Zanima me prijava koju ste poslali u Sinod. Da li biste bili  spremni da svoju prijavu ponovite pred ćivotom Svetog Vasilija?

-Ali, nama je garantovana tajnost!

-Ah, tajnost?! Vrlo zanimljivo! Kako se zove osoba koja Vam je garantovala tajnost? U kakvim okolnostima je to bilo?

-Dobro, dobro, nije nijedna  konkretna osoba…

-I? Kako nije konkretna? Garant uvijek ima ime i prezime.

-Ma, Vas je poslao Sveti Sinod?

-Ne, nije me poslao Sinod. Neko me privatno pitao da izrazim moje mišljenje. Četrnaest godina sam se profesionalno bavila zaštitom maloljetnika protiv seksualnog zlostavljanja. U tom dugom periodu  sam imala gomilu procesuiranih i presuđenih  prijava iz te oblasti.

-Nisam to znao.

-Pitam Vas da stanete pred Svetog Vasilija i da ponovite svoju optužbu. I da ostavite  Svetom Vasiliju da otkrije istinu.

-Oooooo…..

-I?Čemu to oklijevanje? Idemo Svetom Vasiliju ili ne?

-Samo ako nam Sveti Sinod naredi.

-I Vi  ne bi išli po svojoj volji? Čisto onako, da date svoj doprinos pravdi i istini. Zašto samo ako budete prisiljeni?Ja bih Vam platila put do tamo i nazad.

-?

-Zašto ćutite? Bojite se Svetog Vasilija?

-Pa, ja….

-Sve što tražim od Vas je da stanete pred Svetog Vasilija i ponovite svoju optužbu. Šta Vas sprečava? S kojim motivom bi željeli da to izbjegnete?

-Pa, nisam ja sam. Ima i drugih.

-Ja pitam Vas.

-Pa,ja…

*

3.) Moralna kazna

Mislim da bi i slijepcu bilo jasno  da je ovaj prijavljivač „grijeha“ povrijedio  devetu Božiju zapovijest „Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga“.  Zato se i bojao da stane pred ćivot Svetog Vasilija Ostroškog. Za one koji nisu dovoljno obaviješteni, ovaj svetitelj se smatra i simbolom pravičnosti u pravoslavlju. Nekada grešna osoba uopšte  ne može da se približi ćivotu gdje leže njegove mošti, ili je svetitelj kazni nakon pristupanja. Prijavljivač koji se boji  prepustiti svoju optužbu Svetom Vasiliju po meni sigurno ne govori istinu i nedopustivo je da za svoje „svjedočenje“ dobije i zaštitu i titulu igumana u drugoj državi, jer je  na taj način dobio nagradu a ne kaznu.

*

4.)Moralna odluka

Nama vjernicima veoma teško padaju napadi na Srpsku pravoslavnu crkvu koji dolaze iz vana, jer su krajnje zlonamjerni , imaju za cilj da oslabe ugled crkve i crkvi pripisuju motive koje crkva  niti ima niti želi postići. Međutim, treba biti dovoljno samokritičan pa priznati da osim vanjskih neprijatelja SPC ima i unutrašnje neprijatelje koji  svojim rovarenjem  erodiraju crkvenu koheziju. Kod unutrašnjih neprijatelja imamo dva važna pitanja na koja bi trebalo odgovoriti. Prvo je koji faktori  djeluju na razaranje čvrstine organizacije SPC-a a koji su potporni, koji sprečavaju tu razgradnju? Drugo pitanje je  ko  su Bogoborci a ko su saboteri u SPC? Na SPC-u leži odluka kojim putem će da krene.

Ne mora crkva preuzeti ove dole pobrojane etičke pokazatelje, može po svom izboru uzeti i neke sasvim druge, ali je bitno da izvrši  analizu  etički erozivnih faktora  i  pokuša zaustaviti štetu koju nanose.

*

5.) Moralna dužnost:

Prvi erozivni faktor čvrstine crkvene organizacije je šikaniranje onih koji upiru prstom. Po tima koji šikaniraju, vjernik ne smije da misli već samo da sluša. Ukoliko mislimo svojom glavom, pa počnemo postavljati nezgodna pitanja o porocima crkvenih lica kao što su veliki dugovi i slično, automatski dobijemo etiketu da  smo šizofreničari ili špijuni. Glas o našoj „nepodobnosti“  ide od crkve do crkve a neki od prenosnika kojih  se jako dobro sjećam su o. Milivoje S., i Vaska M., koju sam jednom prilikom zbog poganih riječi počupala za kosu.

Dužnost svakog vjernika je da ukaže na greške u crkvenoj organizaciji, kako bi se one ispravile. Bitno je da postoji dobro namjera da doprinese opštoj dobrobiti crkve i da se  od prijave ne pravi nikakav cirkus.

*

6.)Moralna uloga:

Drugi erozivni faktor čvrstine crkvene organizacije je blokiranje aktivnosti  običnog vjernika  koji može da  pomogne crkvi. U etici, ako je posmatramo kroz  optiku pomaganja, postoje samo dvije grupe ljudi, pasivni posmatrači i aktivni učesnici. Mislim da  vjernik koji ne želi da ćuti, koji vidi problem pa ukaže da on postoji, treba da bude i istrajan čak i kad ga crkveno lice pokuša blokirati, da se kasnije ne bi kajao. Npr. to se dešava u situaciji kada signalizira rupu u zakonu  kojom crkva može ući u posjed nekretnine za koju plaća opštinski najam, a sveštenik kaže „Nemojte Vi u to da se petljate, imamo mi Slavicu pravnicu“. Naime, u toku aktivnosti Slavice pravnice crkveni dug se sa 310000 KM, koliko je bilo kad je problem signaliziran, popeo na 490000 KM, jer ništa nije poduzeto po uputama osobe koja se umiješala sa željom da pomogne crkvi.

 

7.) Moralni motiv:

Treći erozivni faktor čvrstine crkvene organizacije je rasprostranjen model napredovanja u službi preuzet iz politike, pa je i u crkvi   podobnost a ne sposobnost osnovni kanal vertikalne pokretljivosti, odnosno zauzimanja gornjih pozicija,  a ima tu i ulizivanja sujetnom i gordom rukovodiocu. Takav kadar ne umije da se nosi  sa delikatnim etičkim pitanjima kada od njih zavisi napredak ili nazadak crkvene organizacije.

Gora varijanta vertikalne pokretljivosti u crkvi je gaženje  preko leševa da se dođe do gornjih pozicija , posebno kada neko želi da postane vladika. Ne govorim o situaciji kada kod nekog aspiranta postoji zdrava ambicija, koji je potkovan znanjem i ima razvijene menadžerske vještine, već kad  je neko svjestan svojih nedostataka i svojih grijehova, a ipak misli da mu je uprkos  tome vladičanska titula dostižan cilj.

*

8.) Moralna vrijednost:

Četvrti  erozivni faktor čvrstine crkvene organizacije su pogrešne vrednosne orijentacije, koje  nanose puno štete izgradnji autoriteta crkvenog lica. Postoje osobine koje su u crkvi alfa i omega lične vrijednosti vjernika, da pomenemo samo  Bogobojaznost, skrušenost, poniznost, čestitost, dobrotu, čovjekoljublje, pravdoljublje, skromnost i iskrenost.

Međutim, crkveni oci insistiraju da vjernici razvijaju takve osobine, ali ih ne razvijaju kod sebe. Umjesto  ličnih kvaliteta se  okreću  vrednosnim orijentacijama u kojima dominiraju  statusni simboli pa njihovi  praktikanti kao da nisu braća u Hristu sa običnim vjernicima.  Veliki broj sveštenika vozi vrlo skupa i luksuzna auta i njima se uzdiže iznad sirotinje koja jedva sastavlja kraj s krajem i broji žute kovanice na kraju mjeseca. Posebno su omiljene Toyota RAV4, Audi i novi modeli Mercedesa,  koje treba svešteniku da priskrbe imidž bogataša. Tako dolazimo u situaciju da se pop bogataš, koji narodu treba da približi Bibliju, udaljava od tog istog naroda i postaje irelevantan prenosnik Božije riječi. Sklonost ka posjedovanju svakakvih oblika luksuza se naziva srebroljublje, i apsolutno nije primjereno  duhovnim pastirima jer se vjernici pitaju odakle im lova za kupovinu takvog auta. Ti isti sebi zovu  poduzetnike koji  u crkvu dolaze u skupim odijelima od listera, a  ignorišu sitnu boraniju koja na ikone ostavlja 10 i 20 centi i eventualno pola marke.

Poenta ovih primjera je u zaštiti ideje o spasenju duše.

*

9 .) Moralno pravilo

Peti  erozivni faktor čvrstine crkvene organizacije je zataškavanje teških povreda crkvenih kanona. Osnovna moralna norma u crkvi  bi trebala biti „Čisti žito od kukolja“, tako da svaki težak grijeh bude kažnjen kako bi se sačuvao  obraz crkve. Od svih grijehova koji postoje, povreda monaškog zavjeta bezbračnosti najviše nagriza crkvenu koheziju jer su monasi i monahinje najdostojniji nosioci duhovne čistoće. Vidjeti  kod odraslog čovjeka  dušu koja svijetli iznutra i nevini pogled malog djeteta je nešto najljepše što u crkvi možemo da vidimo.

Zato  iguman koji dobije dvoje djece sa dvije različite žene treba da bude raščinjen putem crkvenog suda a ne da bježi iz manastira onda kada mu se najavi  finansijska komisija niz Beograda. Ili, ako dobije jedno dijete, treba uraditi DNK nalaz da se zna ko je djetetu biološki otac . Neugoda uzimanja uzorka iglom ne može biti opravdanje, jer se može izbjeći bukalnom analizom, bezbolnim uzimanjem DNK uzorka tamponom  iz usne šupljine.

*

10.) Moralni konflikt

Šesti erozivni faktor čvrstine crkvene organizacije je izmjena suštine vjerskih obreda. U principu, nije nimalo popularno komentarisati način njihovog vršenja, posebno pričešće bez ispovjesti, iako ono podriva moralnu čvrstinu vjernika. Naime, Nečastivi nalegne na naše samo-sagledavanje i blokira naš mehanizam suočavanja sa grijehom, koji se u psihologiji naziva mehanizam konfrontacije, pa nas navede  da sopstveno sagrješenje potisnemo u podsvjest ili da ga potpuno zaboravimo. Samo ukoliko postoji spolja nametnut nadzor, prisila okoline,  iz kog proizilazi  obaveza ispovijesti  da bi se pričestio,  suočićemo se sa sopstvenom sagrješenjem.

Ovih erozivnih faktora ima još, neki su možda i bitniji od ovoih pobrojanih, ali sam za ovu priliku odabrala one koji izviru iz  okvira situacija o kojima se govori.

Loši uticaji drugih konfesija:

U SPC-u postoje dvije struje, koji zagovaraju češće kontakte i veću saradnju sa drugim vjerskim zajednicama i oni koji se bune protiv toga. Kad je u pitanju Katolička crkva, treba se prisjetiti da se SPC nikad nije ogradila od devijantnih istupa pape Franje. Od onih koje treba istaknuti su najprije  okretanje leđa  Starom zavjetu, Trećoj knjizi  Mojsijevoj koja kaže „S muškarcem ne lezi kao sa ženom, gadno je. ( 18:22)  “ A u toj istoj knjizi, u sljedećoj glavi  krajnje jasno stoji „Ko bi muškarca obležao kao ženu, učiniše gadnu stvar obojica ; da se pogube, krv njihova na njih. (20:13)“ Dakle, još u biblijska vremena je bilo propisano šta je gadno a šta nije,  šta se smije a šta se ne smije, a  Katolički Sinod je u septembru 2012 godine donio zvaničnu odluku da su homoseksualci osobe sa kvalitetima i darovima koje bi crkva trebala biti u stanju da prihvati. Drugo, zamjenjivanje Presvete Bogorodice  u nekim prilikama paganskim ženskim likom Pochamama je takođe tragično odvajanje od naše najdraže Bogomajke. Treće, razaranje vjekovnog koncepta Božićnih jaslica astronautskim kreaturama nikad viđenim u istoriji katoličanstva  je takođe svetogrđe. Četvrto, podržavanje izlaganja  umjetničkog djela „Vrata pakla“ Augustra Rodina u predsjedničku palatu Quirinale  je javno nametanje ružnih primisli o paklu, tim prije što u Italiji takođe postoji drugo umjetničko djelo koje nosi neuporedivo pozitivniju poruku. I ime mu je upravo suprotno od vrata pakla, zove se  „Vrata Raja“,  autor mu je Lorenzo Ghiberti i nalazi se  u crkvi Santa Maria del Fiore u Firenci.

Mnogi vjernici su nakon neprimjerene bliskosti SPC-a sa promotorima ovako devijantnih duhovnih radnji imali taj moralni konflikt, ostati uz SPC ili se odvojiti od nje. Razloge osipanja uticaja SPC-a među vjernicima sigurno treba tražiti i na ovom „rasadniku duhovnosti“.

 

 

 

Subscribe
Notify of

0 Komentari
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x