Mladić iz zatvora pisao roditeljima da na jabuku ispred kuće svežu komad bijeloga platna koji će on iz autobusa vidjeti i tako znati da su mu oprostili

Mladić je sam sjedio u autobusu i gledao je kroz prozor. Bilo mu je malo više od 20 godina. Bio je lijep, momak od oka, kako bi se reklo. Na stanici je ušla neka žena i sjela do njega. Nakon što su razmijenili nekoliko riječi o toplome proljetnom vremenu, mladić reče:

– Bio sam dvije godine u zatvoru. Jutros sam izašao i vraćam se kući.

Iz njega je potekla bujica riječi. Pripovijedao je kako je odrastao u siromašnoj, no poštenoj obitelji, kako je svojim kriminalnim djelima osramotio roditelje i nanosio im bol. Dvije godine nije ništa čuo o njima. Znao je da su presiromašni da bi platili put i posjetili ga u zatvoru. Kako su bili nepismeni, nije od njih mogao očekivati niti pismo, a ni on nikome nije pisao.

Tri sedmice prije izlaska pokušao je uspostaviti vezu s ocem i majkom. Zatražio je od njih oprost i izvinio se za tolika razočaranja. Kad je pušten na slobodu, ušao je u ovaj autobus koji će ga provesti pored kuće i vrta gdje je odrastao i gdje se nada da i sada stanuju njegovi roditelji.

U pismu im je napisao da na jabuku ispred kuće svežu komad bijeloga platna koji će on iz autobusa vidjeti i tako znati da su mu oprostili i da ga primaju. Ako ne bude znaka, on će produžiti autobusom do drugoga grada i tako zauvijek otići iz njihova života. Što se autobus više približavao mladićevu domu bivao je je nemirniji i napetiji. Bojao se da na granama stare jabuke neće vidjeti bijeloga znaka.

Nakon što je saslušala priču, žena predloži da se zamijene za mjesta: Ja ću umjesto Vas gledati kroz prozor.

Kad je autobus bio stotinjak metara ispred kuće žena oduševljeno viknu: – Pogledaj…! Pogledaj…!

I, ganuta, sa suzama u očima nastavi:

– SVAKO STABLO PORED PUTA JE OKIĆENO BIJELIM VRPCAMA… SVE SE BLJEŠTI OD BJELINE…..!

KAKO NAM TEK BOG PRAŠTA KAD MU SE VRATIMO…

Preuzeto