Na ovogodišnjem sajmu po prvi put pojavljuje se i izlaže svoja djela novinar i pisac Muhamed Mahmutović, najprodavaniji bosanskohercegovački pisac. Njegov novi roman „Bijeg iz slobode“ odštampan je pred otvaranje ovogodišnjeg Sarajevskog sajma tako da građani imaju priliku uživati u novom romanu Muhameda Mahmutovića, pisca iza kojeg se kriju tomovi životne priče. Veliko je to kada se na Sarajevskom sajmu knjiga između desetina izdavačkih kuća, udruženja, i svih ostalih nalazi samostalni štand BH pisca, što predstavlja urnek za sve one koji žele zaploviti vodama književnosti a pritome ostati svoji izražavajući vlastite stavove obojene vlastitim bojama. Iskrena namjera i želja da se sasluša drugi čovjek, jeste nešto što krasi Muhameda Mahmutovića i izdvaja od mnogih drugih. Neko je rekao da ukoliko hoćeš da upoznaš velikog čovjeka spoznat ćeš to samo onda kada se u njegovom društvu osjećaš velikim. U društvu Muhameda Mahmutovića čovjek se osjeća velikim a imate priliku da se u to uvjerite i na ovogodišnjem Sarajevskom sajmu knjiga koji će trajati od 17. -22. aprila.
U nastavku pročitajte i odlomak iz novog romana „Bijeg iz slobode“a potom svratite na sajam gdje vas čeka čovjek kojeg vrijedi upoznati.
Emina je nakon posljednjeg susreta bila u svom svijetu. Nije bilo sretnije osobe na ovoj planeti punoj nesretnika. Kao da je i sad osjećala njegov dah između glave i ramena. Proživljavala je ponovo svaki trenutak i živjela za ponovni susret. U svoj dnevnik zapisivala je emocije koje nikome ne bi otkrila, a mislila je da će i dnevnik jednog dana jednostavno spaliti, kako se niko ne bi upoznao s njenim najtananijim osjećajima. Negdje je naletjela na stihove koji su najbolje oslikavali ono što osjeća. Možda ih je i sama napisala.
Nemati te znači pripadati stvarnosti.
Imati te znači pobjeći od nje.
Ti si moje polazište,
moje odredište
i moj bijeg!
Pričaj mi o vremenu
i zašto voliš kišu.
Pričaj mi o snovima
koje nikome nisi otkrio.
Pričaj mi o svojoj prošlosti i
kako te je promijenila.
Pričaj mi o svojim borbama
i ožiljcima koji su ostali poslije njih.
Pričaj mi o svom djetinjstvu
i najboljim drugovima.
Pričaj mi o greškama zbog kojih se kaješ.
Pričaj mi o Bogu i šta za tebe znači On.
Pričaj mi o svemu…
Nahrani me!
Zabilježila je i riječi koje je od njega čula: “Da sam znao da će me najviše povrijediti oni koje sam najviše grlio, grlio bi ih još jače, jer će ih baš ti zagrljaji najviše boljeti kad budu sami!” Tu se našla i jedna podvučena rečenica koju je vjerovatno također od njega čula: “I ništa u čovjeku ne živi tako dugo kao neostvarena želja!”
Moja duša je oduvijek čeznula za ljubavi, i baš se izlagala. Kažu da te ono što te ne ubije učini jačim. Zato vjerujem da je ovaj osjećaj nagrada za borbu koju sam godinama vodila. Kako god da mi završimo, ovaj je osjećaj iznad svega što sam mogla osjetiti i ne bih ga mijenjala ni za šta. Ako mi se sve ono što sam doživjela desilo da bih i ovo dočekala, vrijedilo je. Mogu to opušteno priznati, makar samo ovom papiru, koji niko vidjeti neće…
I ja imam takav osjećaj, ne znam kako. Ali kad mislim o tebi baš mogu osjetiti…
Ne znam.
Malo me je i strah, ali ne dam da mi nešto takvo odvlači pažnju od nečeg ovako neopisivo lijepog.
Znam, nekoliko puta sam se pitala: “Bože je li ovo moguće”, ali predivno je i ne želim da nikakva pitanja, potpitanja niti bilo šta drugo kvari ovaj osjećaj. Pustila sam da srce priča i da duša bude slobodna. Nikada nisam mogla zamisliti ovakav osjećaj, mislim da bih to, kada bih ga poredila s nečim, mogla opisati kao neku drogu. Ali je tako dobro i tako mi je lijepo da mislim da sam baš tebe oduvijek željela voljeti. Tako. Baš mislim da i mogu možda jedino tebe voljeti, jer si takav…
A o zagrljaju mi nisi rekao ni riječi. Čovječe, ti si jedini insan na dunjaluku koji ne grli rukama, nego dušom!
Sigurna sam da si i ti napisao bar nešto u dnevnik.
I da ti priznam nešto, uvijek se smiješim dok razmišljam o tebi. Znam da time nerviram one koji su sa mnom u društvu, ali nikako ne mogu prestati.
To mi je tako… ne znam… malo čudno, ali baš predivno.
Voljela bih da mi ispričaš svoju priču. I… iiiii sve priče. Meni je tebe tako predivno slušati jer svemu dodaješ dio sebe. Zato te toliko ima i to je predivno. Ništa nije bezvezno, tek tako. Radiš stvari iz duše, tako živiš. Zato si dobio takvu ulogu, jer to treba moći, znati, smjeti. Vrlo malo znam o tebi.
Ne znam hoću li ti ikada ispričati priču o crvenoj ruži koju si kupio od starice na ulici, više zbog sevapa nego zato što imaš običaj poklanjati cvijeće i tako se boriti za naklonost. Priča o toj ruži svakome bi zvučala nevjerovatno, pa neću da ispadnem smiješna. Možda bi me ti razumio, ali nisam sigurna da ću i tebi reći.
Ta ruža jednostavno neće da uvehne. Eno je i sad, nakon deset dana izgleda isto kao onda kad si mi je sa smiješkom pružio, a nani ostavio kusur. Dugo nas je blagosiljala.
Nisam luda, ba. Znam koliko dugo ruža treba da izgleda svježe, i kada joj redovno mijenjaš vodu i nastojiš joj svim silama produžiti život. Drže li je u životu molitve one nane ili ljubav s kojom si mi je poklonio samo Bog zna, a da je veliko čudo znam i ja.
Često razmišljam o riječima koje sam čula od tebe, zato svim srcem pristajem na sve što nam sudbina dodijeli: “Najbolje su one veze u kojima nismo (s)vezani. Vezivanje uvijek napravi čvor, koji se jednom ne može razvezati, pa se mora presjeći. Kad je čovjek slobodan da ode, onda on obično ostaje, jer ne bježi se nikad iz slobode, nego u slobodu!”(Bijeg iz slobode)
Redakcija portala Senzor.ba ovim putem čestita Muhamedu Mahmutoviću na dosadašnjem radu i želi mu još mnogo korisnih projekata kojih smo željni.