Muslimani su prema kršćanima Španije pokazali vrhunac tolerancije, a kršćani su im uzvratili inkvizicijom

Davnog 12. februara, 1502. godine, Španjolci su započeli kampanju prisilnog pokrštavanja muslimana u Granadi nakon raspada posljednje muslimanske državice na tlu Španije.

Stotinama godina muslimani u Endelusu nisu srušili ni jednu crkvu i nisu prisiljavali kršćane da prihvate islam, a njemački orijentalist Sigrid Hunke, autorica knjige “Allahovo svjetlo obasjalo je Zapad”, govoreći o utjecaju arapske civilizacije u Evropi, rekla je: ”Vjerska tolerancija kakva je bila u Endelusu nikad nije viđena u povijesti, a crkvena zvona su slobodno zvonila onda kada nije bilo nikakve druge manifestacije kršćanstva u Endelusu.”

Razlika između nas i njih je da smo mi njima došli sa ”nema prisiljavanja u vjeru”, a oni su nama došli da nas prisile ne samo na njihovu vjeru, već da nas prisile čak i na Pizzu i McDonald, kao i na njihovu rigidnu demokratiju, koja nas je skupo koštala.

Kampanja pokrštavanja koju su pokrenuli kršćani u Endelusu nije bila nikakva intelektualna rasprava, niti kulturni dijalog, već je inkvizicija bila najstrašnija institucija mučenja u ljudskoj povijesti i to po svjedočenju samih Evropljana. Instrumenti mučenja i dalje se izlažu u muzejima, dok se horor filmovi koje možemo gledati na televiziji smatraju običnim zastrašivanjem u odnosu na mučenje kojem su bili izloženi muslimani u Endelusu u toku inkvizicije.

Prije inkvizicije na osam stotina godina, emevijski halifa Velid ibn Abdul-Melik srušio je jedan dio crkve Jovana Krstitelja kako bi izgradio Emevijsku džamiju u Damasku, a kad je za halifu došao Omer ibn Abdul-Aziz, kršćani iz Sirije žalili su mu se na ono što se dogodilo njihovoj crkvi. Tada je halifa Omer ibn Abdul-Aziz izdao naredbu: ”Dio džamije se mora srušiti i zemljište vratiti kršćanima.”

Islamski učenjaci Šama poslali su delegaciju halifi Omeru ibn Abdul-Azizu kako bi ga uvjerili da odustane od svog mišljenja i da materijalno nadoknadi kršćanima njihovo zemljište, pa je on odbio, rekavši: “Zemlja je kršćanska, a ako ih vi možete odobrovoljiti onda to učinite ili im vratite ono što im pripada.”

Na kraju su muslimanski učenjaci uspjeli napraviti dogovor sa kršćanima tako što su im ponudili mnogo više zemljišta u zamjenu za dio koji im je pripadao a na kojem je izgrađena džamija. Nakon toga halifa Omer ibn Abdul-Aziz je rekao: ”E, sad džamija može ostati.”

akos.ba