Piše: Jagoda Savić
Stara latinska poslovica kaže „Verba volant, scripta manent“ , u prijevodu „Riječi lete, zapisano ostaje“, jer nakon nekog vremena sve što nije bilo zapisano izgledaće kao da se nije ni desilo. Naime, mi smo narodi kratkog pamćenja, začas zaboravimo zlo koje nam je nanešeno i ako nas neko ne podsjeti na preživljeno zlo, ono će ostati arhivirano u najdubljim depoima našeg sjećanja. Zapisivanje prošlosti ima još jednu dobru stranu, oslobađa nas tereta tuđeg zla, koje je teško kao kad na leđima nosimo vreću tuđeg smeća. U konačnici, zašto da se zagađujem tuđim crnilom kad mi to nikakvo dobro neće donijeti?
Prethodnih deset tekstova sa analizom svih vakcinacijskih krivičnih predmeta od 2002 do do 2022 sam napisala za neke buduće generacije, koje će možda imati više hrabrosti da se pobune nego što je imaju njihovi roditelji. Pobuna je stvar ličnog izbora, ili ćemo razderati cokulu koja nas gazi, ili ćemo dozvoliti da nas dovijeka pritiska i gnječi. Ja sam pokušala zaštititi djecu, ali u tome nisam uspjela, pa bih ostavila zapis o tome ko su bili stvarni neporijatelji djece u BiH.
Kad se spomene riječ „UNICEF“ ja se prvo sjetim atesta njihove donirane DTPr vakcine koji je Selena Bajramović 04.10.2002 poslala tadašnjem federalnom ministru zdravstva Željku Mišanoviću. Uz propratno pismo UNICEF-ovog ureda u BiH je bio prikačen taj atest, koji bi bio jedan sasvim običan dokument da nije imao dvije falinke. Prva je bila ta što je atest bio potpuno nečitljiv. Selena je dvije stranice atesta stavila na jednu pa se font 11 u kom je bio rađen smanjio na 5,5 što našem oku uopšte nije dostupno, tako da tom prilikom nismo saznali šta u atesu piše, odnosno da li je vakcina sigurna ili nije. Druga falinka je što taj dokument 20 godina ni jedan medij nije smio da objavi, kao da se u najmanju ruku radi o dokumentu američkog Pentagona sa oznakom „Classified“. A problem je bio samo u tome da se smanji datum izdavanja tog atesta, kako ne bismo vidjeli da je atest urađen nakon što je vakcina puštena u promet. Šest godina kasnije smo se zahvaljujući sjajnoj Maji B. dokopali kopije originalnoga testa i na njemu vidjeli ne samo taj nesretni datum već i dva broja protokola, ( ??!) iako bi laboratorijske analize trebale imati samo jedan, onaj pod kojim se upisuje u knjigu izvršenih analiza.
Druga pomisao na UNICEF je njihova lekcija kako je u životu najvažnija vanjska fasada. Tačnije rečeno, nije bitno što ima crnila, važno je da se ono prekreči da se ne vidi izvana. Ovu lekciju sam dobila prije dvadeset godina od dr. Dragoslava Popovića iz UNICEF-a Evrope u Ženevi, koji je ovim riječima propratio smrt jedne naše bebe : „Kako smo ono super odradili, ljekari su napisali da nije od vakcine a u medijima nije bilo ništa.“ Ovako je dr. Popoviću „srce reagovalo“ na tužan događaj za neutješne roditelje bebe iz distrikta Brčko, koja je primila DTPr vakcinu, dobila gušenje zbog kog je prebačena u Tuzlu na pedijatrijsko odjeljenje intenzivne njege i tamo umrla nakon tri dana. Za razliku od dr. Popovića, Marija Perković, tadašnja zastupnica u državnom parlamentu, inače viša medicinska sestra iz Brčkog je rekla: „a onda su na pedijatriju došli federalci i sve se zataškalo“. Pokušala sam ući u trag toj bebi i njenim roditeljima preko podataka o svim bebama koje su umrle u Tuzli u periodu od 01.06. do 01.10. 2002 godine, ali nisam uspjela jer je postojala zabrana za pristup takvim podacima. Tada je pedijatar prof.dr. Nada Mladina kao ljekar pala u mojim očima. Uvažavam njen veliki trud da spašava djecu koja su dolazila na njeno odjeljenje, jer joj se tu nema šta zamjeriti. Međutim, kao čovjek ne mogu da prihvatim da se toj djeci stradaloj od vakcina u zdravstvenu dokumentaciju ne upisuje tačna etiologija nastalog oštećenja ili pogoršanja zdravlja.To za mene nikad neće biti ni etično ni u skladu sa Hipokratovom zakletvom.
Treća pomisao na UNICEF je njihova lekcija da i vrlo ugledni stručnjaci mogu biti korumpirani. U spisu jednog dječaka stradalog nakon prijema DTPr vakcine su postojali i genetički nalazi, prvi je bio od prof. Šofnera iz Amerike, koji je tvrdio da stradali dječak ima genetičko oštećenje naslijeđeno po majci koje se zove delecija multiple DNK, ali uz mišljenje nije priložio kompjuterski isprint sa numeričkim vrijednostima bez kog mišljenje nema naučnu podlogu. Drugi je bio genetički nalaz prof. Linde De Meirleir iz Belgije koja u potpunosti pobila američki nalaz suprotnim brojčanim vrijednostima. Treći je bio od genetičara prof. Arndt Rolfs-a iz Njemačke koji je takođe odbacio bilo kakav nasljedni poremećaj. Faktički, imali smo dva stručna mišljenja zasnovana na laboratorijskim rezultatima sa isprintom dobijenih numeričkih vrijednosti i jedno stručno mišljenje bez priloženog isprinta o laboratorijskim rezultatima. Imajući dva nova genetička nalaza , otac oštećenog djeteta je uredu glavnog kantonalnog tužioca podnio zahtjev za ponovnim otvaranjem istrage pa mu je 2015 godine u ime glavnog tužioca odgovorila zamjenica Berina Alihodžić. Tužiteljica Alihodžić je ocu djeteta napisala da nova dostavljena genetička dokumentacija po njegovom mišljenju isključuje nasljedni faktor, zaboravljajući da to nije bilo mišljenje oca već tumačenje laboratorijskog nalaza profesorice sa Medicinskog fakulteta i šefice genetičke laboratorije u Belgiji. Meni je godinama ostala sumnja da li je ugledni američki profesor zaista poslao mišljenje bez laboratorijskog isprinta da vakcinu amnestira od odgovornosti ili mu je neko, ko je bio s profesorom u kontaktu i posredovao između njega i roditelja izmijenio sadržaj, sakrio isprint i „preveo“ ga s engleskog na naš jezik.
U tekstu tužiteljice Alihodžić se u jednoj rečenici pojavljuje i fantom. Ona je napisala: “Pojavom bolesti kod dječaka LIČNO je insistirao da se ispita kliničko stanje bolesti da bi se u potpunosti rasvijetlio slučaj“. Postavljam pitanje a KO je to bio? Ima li taj neko ime i prezime?? Malo kasnije, pojavljuje se i rečenica „Po NJEGOVOM mišljenju ni jedna vakcina ne može izazvati trajne neurološke komplikacije“ i ja opet postavljam pitanje, a po ČIJEM mišljenju je to tako? Zašto ta osoba nije navedena u spisu kao dokaz već arbitrira u sjenci? Jer, ako tri ugledna stručnjaka neurologa napišu da se radi o post- vakcinacijskom encefalitisu, proizvođač potvrdi tu mogućnost, a NEPOZNATI NEKO i četiri ljekara nerelevantnih stručnih profila to negiraju, zašto se povjerenje ne daje prvima nego drugima?
Četvrta pomisao na UNICEF je prevareni Džon Mek Ner, tadašnji šef odjela za organizovani kriminal Tužilaštva BiH. Mek Ner je bio zainteresovan da pomogne da se otkrije istina o DTPr vakcini od koje je puno djece imalo teže vakcinacijske reakcije, čak je formirao i tužilački spis broj KTA 385/ 04 pa se obratio Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu . Nas je 27.09. 2004 godine obavijestio o odgovoru koji je dobio: „Poštovana gospođo Savić, gospodin Kreštalica je istakao da se istraga u ovom predmetu odvija prema planu, te da nema namjeru prosljeđivati predmet Tužilaštvu BiH kako ste Vi naveli u našem razgovoru. Ovim putem Vas obavještavamo da se ovaj predmet u Posebnom odjelu stavlja ad acta. Pomislila sam koliko je neko mogao da se osjeća zaštićenim kad je sebi dozvolio da pređe i crvenu liniju i prevari jednog Mek Nera koji je tada drmao našom državom i to samo zato da zadrži nadležnost nad tim predmetom i obezbijedi mu zaštitu od ozbiljne istrage. Punih osamnaest godina nisam uspjela da saznam ko je taj skriveni zaštitnik tužioca Kreštalice. Možda još nije došlo vrijeme da savjest zavlada Kantonalnim tužilaštvom Sarajevo jer stara narodna poslovica kaže da savjest ne peče onoga koga treba već onoga ko je ima.
Mek Nera je na funkciji šefa odjela za organizovani kriminal naslijedio Drew Engel. Njemu smo se obraćali zbog mogućeg toksičnog efekta žive iz DTPr vakcina 06.04.2009, 27. 05. 2009 i 09.09.2009. Nakon prvog sastanka je rekao „ Kontaktiraću Vas ponovo“ i nikad više nas nije pozvao
Peta pomisao na UNICEF je prevarena Maria Calivis, tadašnja direktorica UNICEF-a Evrope u Ženevi, i pouka kako opširnog prigovarača na projekat hepatitisa b iskulirati na finjaka.20.02.2005 godine gđa Calivis mi je odgovorila mejlom: „…želimo da Vas uvjerimo da sve primjedbe shvatamo ozbiljno. Želim istaći da je naš ured u BiH bio vrlo kooperativan u davanju svih traženih informacija“. Ovo kuliranje gospođe Calivis bi vjerovatno funkcionisalo, kad iz njenog mejla ne bi bilo više nego očito da nije imala pojma da se ured UNICEF-a u Sarajevu pozvao na diplomatski imunitet i odbio da svjedoči u istražnom postupku, a ona je tvrdila da je taj ured davao potraživane informacije…
Šesta pomisao na UNICEF je Kevin. Za one koji ne znaju, Kevin Curtis je bio viši istražitelj u odjeljenju Unutrašnje kontrole UNICEF-a u Nju Jorku. On je moje opise vakcinacijskih reakcija kod djece nakon prijema UNICEF-ovih doniranih vakcina vjerovatno ocijenio kao zlonamjerne jer je u svom mejlu od 24.11. 2009 godine napisao :“Ne vidim kako upotreba ovog napada na UNICEF može koristiti na bilo koji način, kad smo ovdje posebno zbog cilja da pomognemo djeci i morali bi raditi zajedno za njihovo dobro.“
Sedma pomisao na UNICEF je rečenica kojoj sam se smijala nekoliko mjeseci. UNICEF je organizovao radionicu o vakcinama, i kad su otišli u jednu akademsku ustanovu na sastanak, jedna od prisutnih je prokomentarisala „Trebalo bi pozvati i gospođu Jagodu. Rasprava će biti plodnija ako se suoče kontra-argumenti. Predstavnica UNICEF-a je na taj komentar iste sekunde rekla: „Ako gospođa Jagoda bude pozvana, mi ćemo otkazati radionicu“.
U svijetu je puno gladne i neuhranjene djece, puno djece stradale u ratnim zonama kao što su Jemen, Sirija i Palestina, puno trgovine djecom, puno proizvedenog adrenohroma od otete pa zastrašene djece, puno nestale djece, puno djece sa posebnim potrebama i ko zna još kakvih dječijih tragedija i bol te djece UNICEF ne ublažava. Ova međunarodna dječija organizacija, koja je nekada nosila svijetlo ime, je dobrano potamnjela otkako se fokusirala na iglu i na vakcine, smještajući svoje aktivnosti u vrlo nerealan i promašen dječiji životni okvir.
Ali, zbog njihovog diplomatskog statusa se godinama u BiH nije smjelo progovoriti o vakcinacijskim reakcijama kod djece. Prije koju godinu UNICEF je sa medijima potpisao „Memorandum o razumijevanju“ nakon čega su iz BiH nestali novinari koji su o ovoj temi ranije znali ponešto oštro i tačno napisati. „Memorandum o razumijevanju“ sa medijima je najperfidniji oblik cenzure koji postoji u našoj zemlji jer u njemu ne postoje pisani tragovi tema koje ugrožavaju kredibilitet. Kako mi je u povjerenju rekla jedna urednica, vakcinacijske reakcije kod djece su u našoj zemlji postale zabranjena tema u kojoj je sve što treba da se prećuti bilo dogovoreno u četiri oka, i uz usputni komentar „pisanje o starim slučajevima bi ugrozilo sadašnji program imunizacije“.