Nisam stigao reći da te volim!

Dok duša šejh Ibrahima konači svoj prvi konak u kaburu u kojeg smo ga danas spustili, ja, naslonjen na prozor zurim u mrak i slušam kišu koja lije napolju i kišu koja pada u meni.

Gledam munje koje s vremena na vrijeme obasjavaju krajolik i munje koje obasjavaju zatamljenje dijelove moga sjećanja čineći ih vidljivim barem na trenutak. Pričam sam sa sobom, a kao da govorim s njim. Čujem sebe, a glasa ne puštam. „Čime to govorimo šejh Ibrahime kada šutimo? „- pitao sam ga nekoć, a on reče: „Dušom koja traži razgovora!“

„Imao sam oca šejh Ibrahime. U ratu ga izgubio. Bio sam tada dječak. Često me za ruku vodio (sigurnija ruka nije me držala), u krilo uzimao, pokrivao kada se otkrijem dok spavam, ljubio me očinski čvrsto, ali ja, ja nisam stigao reći da ga volim. Možda zato što nisam znao da ljubav treba iskazati riječima, možda jer sam bio mlad, možda jer me je divljenje prema njemu sputavalo u tome, možda jer nisam znao kako je Odredba brža od naših namjera. Nisam mu rekao čak i kada bi me uzimao u krilo, a to bi bilo često, ljubeći i pitavši: „voliš li ti svoga babu?“, ja sam se žurno izvlačio i bježao, kao da mu trebam priznati krivicu, a ne najljepši osjećaj. Kao da sam se stidio.

Imao sam majku šejh Ibrahime. Poslije očeve smrti ostali smo sami, premda u mnoštvu ljudi. Doživjela je da me na selamet izvede. Volio sam je sa dvije ljubavi: prema ocu i prema njoj. Nježniju ruku nisam držao. Ali, nisam stigao da joj kažem: „Volim te!“ Valjda zato što sam vjerovao da to zna, što sam je ljubio kad god bih pošao i kad god bih došao, pa se ljubav podrazumijevala. Jer, zar može da se ne voli majka???
Imao sam i tebe šejh Ibrahime, duhovno sam uz tebe rastao, ali nikada ti nisam rekao da te volim. A koliko sam puta čuo Pejgamberove riječi iz tvojih usta: „Kada nekog volite, kažite mu!“ Dok si bio živ osjećao sam to, sada kada te nema to znam.

Ne čudim se ljudima koji mržnju riječima potvrđuju jedan drugom, čudim se onima koji ne potvrđuju ljubav. Kao da ne vide kako im smrt iz naručja srca uzima one koje vole, kao da ih ona od njih voli više. Znam, rekao bi mi sada: „Idi u sobu, poljubi djecu dok spavaju, sutra im kaži da ih voliš. Kaži to roditeljima, prijateljima, bračnom drugu… Kaži na vrijeme svima koje voliš, da ti vrijeme ne bi govorilo trebao si. Mnogo puta treba reći i ono što se podrazumijeva, jer riječi su čudna moć spram koje ljudi niti osjećaju odgovornost, niti strah, niti slute njihovu snagu.

Jecajući dozivam vas i pitam: Šta sad vrijede ove riječi, o mrtvi, čije živote osjećam oko sebe? Šta vrijede kada ih ne čujete a i da ih čujete kada mi odgovora nećete dati!? Šta vrijedi sada ova ljubav koja ne može popuniti vaša mjesta u srcu nakon vas? Šta vrijedi život bez ljubavi? (Munja obasja u sjećanju tvoje davnašnje riječi: „ Uzvišeni Bog (nam) je iskazao svoju ljubav riječima u svojoj Knjizi kazavši koga voli. Znaj, život bez ljubavi vrijedi kao bezvrijedna novčanica: postoji i traje, ona je podrazumijevanje bez smisla. A ljudi ko ljudi, više vole ono što nemaju od onog što imaju.“)

Edin ef. Memić

Nema poruka za prikaz