Pričala mi jedna gospođa jednu jako lijepu priču koliko, zaista, babo može voljeti. Nekad poslije rata, ostala je živjeti u staroj kući sa svojom djecom; suprug je otišao u inostranstvo. Bližio se bajram.
Dan prije razgovarala je sa svojom majkom, pričale su šta će kuhati i spremati za Bajram. Ona je pričala kao da ima cijeli dunjaluk, a ne malo kafe, jaja i šećera. Danima se sekirala oko Bajrama, da joj je bar jedan kolač napraviti.
Bajramsko jutro – tačnije, nije vakat ni sabahu prošao – njezin joj babo kuca na vrata. Ona u šoku, iznenađena; misleći da nije šta bilo, otvori vrata. Na vratima je bio njezin babo s tri cekera. Babo koji je pješice došao i donio joj svega za Bajram.
„Zašto si toliko uranio?“, upitala je. „Kćeri, zaspao sam s nijetom da ustanem na sabah“, odgovorio joj je, „ali… budio me tvoj plač. Budile me tvoje riječi: ‘Šta ću djeci iznijeti sutra?’ Iako sam pokušavao zaspati, tvoja majka ustaje i pita: ‘Čuješ li ti njezin plač?’ Nismo zaspali cijelu noć. Zato sam sa žarom krenuo tebi; znam da ti treba.“ A ona je cijelu noć suznih očiju razmišljala šta da iznese djeci.
“Babine riječi” Semir Krnjić