Ko god je naletio na priču o divnom čovjeku Nikoli Boriću, diva satkanog od dobrote kakva se rijetko može sresti, počne i sam o svom životu razmišljati na drugi način. On je fascinirao i Bena Fogla, čuvenog pustolova i novinara Nacionalne geografije, koji je s njim proveo nekoliko dana u slamnatoj kućici. U tu kućicu je Nikola pobjegao iz najluksuznijih hotela na svijetu. Imao je dvije milionski vrijedne kompanije, koje je poklonio i otišao u divljinu. On je svjetski poznat sportski trener, a sve svoje resurse koristi da bude od koristi svakom čovjeku na svijetu.
Posebno je zanimljivo u dokumentarcu o njemu njegovo razmišljanje o našem postanku i bitisanju na ovom planetu, a najzanimljivije to kako je skoro bio naučio da živi bez hrane. Postio je danima, pa i mjesececima!
Dobra je ovo prilika da se podsjetimo pred ramazan na priču o dobrom Nikoli, koji nas sve uči da budemo bolji ljudi! Ispod je jedno njegovo razmišljanje sa fejsbuka:
– Sa 67 vam dozvole da odete u mirovinu.
Očekivani životni vijek je 78.
Ubijati se 50 godina da bi možda uživali 11?
Počnite živjeti sada jer nitko vam ne garantira sutra.
U ovih 3333 dana života u prirodi, naučio sam da mogu otići i živjeti bilo gdje i bez ikakvih problema, ali i da ću u šumi lakše preživjeti nego u bilo kojem gradu.
I danas, nakon 9 godina provedenih među stablima i životinjama, i dalje sam za neke tek usamljeni čudak koji je blagodati i luksuz života u kojem sam živio zamijenio šumom Parka prirode Papuk i susjedskim razgovorima sa šestero preostalih vremešnih stanovnika sela koje ne možete niti pronaći na nekoj geografskoj karti.
Ljudima objašnjavati neke stvari postalo mi je jako naporno, jer stalno se traže neke rupe, neki tajni razlozi i propusti u mojoj odluci.
Mislim da ovaj moj život niko ne može shvatiti, a meni ga je jako teško opisati i obrazložiti te ne vidim razlog zašto to i raditi.
Nakon prvog objavljivanja priče o meni, dok sam još bio sam u slamnatoj kući bez struje i vode koju sam sam izgradio, ljudi su mi masovno počeli dolaziti i nisu prestali do danas. Svi su htjeli vidjeti tko je taj luđak i kako živi.
To me izulo iz cipela. Baš mi je bilo naporno i svakakvi ljudi su me zvali, vidjeli su u meni nekoga gurua, od totalnih luđaka koji bi prespavali kod mene i ostavljali mi vjerske relikvije po kući i istjerivali na neki način đavola… Bilo je svih religija, ali i masa ljudi koji su me dolazili gledati kao da sam životinja u u zoološkom vrtu! Neki su mi nudili da počnu raditi dokumentarac o meni, no sve sam stopirao. Ljudi su počeli tražiti moj savjet, a žene koje su se htjele udati pitale su kako to ostvariti. A kako bih im ja na to odgovorio?! Ja nemam čarobni recept za sreću, samo sam se u jednom trenutku zasitio gradske gužve i vreve i odlučio se izolirati od toga. Imao sam osjećaj još te 2014 godine da nam se sprema sranje i da se moram maknuti što dalje od ljudi, biti što više neovisan o sustavu i što je moguće bolje samoodrživ te koristiti sve blagodati vremena u kojem živimo.
Doći u Park prirode Papuk nisam odlučio preko noći. Kad sam prvi put uočio oglas o prodaji ove parcele, znao sam da će to biti moj budući raj. Pogotovo kad sam došao pogledati parcelu i kad sam raširio mrežu za spavanje između stabala te ostao na njoj spavati 8 mjeseci dok sam gradio ilegalnu kuću na poljoprivrednom zemljištu.
Radio sam dosta sporo jer ne koristim nikakve umjetne materijale, plastiku, znači samo koristim materijale koje nađem u krugu od 800 metara i mogu ga dovesti u tačkama. Moja filozofija se svodi na život u skladu s prirodom. Htio sam živjeti bez smoga, bez ikakvog otpada, ne proizvoditi nikakvo smeće, pomoći lokalnoj zajednici i sebi pronaći neki mir.
Obišao sam pola svijeta, svugdje sam bio sa svojim atletičarima, ali – nigdje nisam doživio da mogu piti vodu iz potoka! Voda za piće je blagoslov koji mi imamo ali ga nismo ni svjesni.
Život na ovakvome mjestu je svakodnevni izazov, kako mentalni tako i fizički ali i duhovni jer Bog je tu i konstantno sveprisutan. Ne trebaju vam hramovi, svećenici i klečanje na klupi s pognutim pogledom u pod da ste blizu njega.
Materijalne stvari uistinu mi ništa ne predstavljaju u životu. Za mene je život u šumi postao dosad najveći životni izazov. Nemam nikakvih planova, sve mi je svejedno, ništa me ne veže niti ovdje niti nigdje drugdje, sad mi može pasti na pamet sjesti na konja i odjahati na Sjeverni pol.
