Piše: Prof. dr. Ramo KURTANOVIĆ
Kad se čovjek upozna sa nekim namjernikom, ili samo kao slučajnim putnikom, nameće se u daljem razgovoru, spontano ili namjerno, pitanje: Odakle si? To je pitanje koje se, po pravilu, nameće u razgovoru sa neznancem već poslije nekoliko uobičajenih rečenica konverzativnog (uobičajnog) tipa.
Ulazeći dublje u analizu odgovora, dolazi se do saznanja da je ispitanik odnekud došao, ako ne on, a ono njegovi roditelji ili djedovi, ili, možda, njegovo rodstvo, odnosno pleme. Druga je stvar kada su došli i kojim povodom. Uglavnom, porijeklo se, po pravilu, nadovezuje u sferi sigurnih genetskih veza za nekoliko generacija, a potom to postaje sfera imaginarnih pretpostavki, sjećanja ili nagađanja. Ovakve odgovore, po pravilu mogu dati skoro svi stanovnici Balkana.
Različita društvena uređenja, uređena po koncepciji sopstvenog razvoja inicirala su seobe stanovništva bilo to kao plod nametnute politike ili, pak, zato što je to, u manjem slučaju, bio lični stav starješine plemena.
Neosporno je da su sve migracije nosile lične traume pojedinaca muhadžerske zajednice. Trebalo se navići na nova okruženja, prihvatati i biti prihvaćen od lokalnog stanovništva koje je sebesmatralo starosjediocima. Ustvari, radi se opet o tek nešto starijim muhadžerima.
No, to je kao stvar prestiža i dominacije nad pridošlim, tek stiglim muhadžerima.
Ništa, što nije poznato u sferi društvenih rasprava, ko je ko i odakle je doselio, nije mimoišlo ni članove bratstva Brničana koji se intenzivno i emotivno međusobno posebno vezuju od vremena kad su bili primorani da se masovno isele sa ognjišta na kojem su živjeli u nekoliko generacija. Radi se o prostoru i okruženju koje im je omogućavalo, za ondašnje prilike, (1934. i 1935.godine), relativno prestižan život.
Okolnosti, koje su se tada desile kao povod njihovog iseljenja, se prepričavaju i prenose usmenim putem i prelaze u legendu za sve potomke Brničana, sve do današnjih dana.
Nije rijetko sresti ljude iz sjeničkog, novopazarskog ili tutunskog kraja koji će reći da im je poznato da je Brnjica bila naseljena Muslimanima, a da danas tamo nema niti jedne kuće ovog naroda. Stariji ljudi će reći da su prognani ili nešto slično, a mlađi će kazati da su slušali od svojih “starih” o Brničanima koji više ne žive u Brnjici.
Kako vrijeme nezaustavljivo curi, generacije se smjenjuju, sjećanja među potomcima blijede, a nove društveno-političke prilike i savremeni način življenja razbija porodicu, pisane oskudne podatke i usmena predanja, objavio sam u monografiji “Brnjica otrgnuta od zaborava”, čiji je izdavač Udruženje građana Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini, 2004. U Monografiji se iznose statistički podaci o stanovništvu i okolnosti poslije prvog svjetskog rata, koje su dovele do potpunog iseljenja Bošnjaka iz Brnjice 1934 I 1935. godine.
Jedan sjeničak kad je pročitao moju monografiju kazao mi je: “Profesore, Brnjica je slična Šahovićima, stim što su tvoji preci imali sreću da nisu onako drakonski poubijani”
Iseljavanje Bošnjaka iz Brnjice
Dolaskom Brničana na prostor sjenčkog kraja, za njihove potomke, početkom XVII vijeka, evidentna je borba za goli život, posebno do završetka Drugog svjetskog rata, pa i do današnjih dana, gledajući procese koji su se odigravali na prostoru ex Jugoslavije u posljednjih petnaest godina (poslije 1990.godine).
Borba za fizičko i duhovno preživljavanje Brničana uslovno bi se mogla podijelti na više etapa, ali ovdje ćemo se zadržati na period od 1912. do Drugog svjetskog rata.
Balkanskim ratovima 1912.godine turska vojska je doživjela poraz, što je imalo za posljedicu da je Sandžak podijeljen na dva dijela. Jedan je pripao Crnoj Gori, a drugi Srbiji. Višegodišnje življenje Muslimana pod turskom upravom neminovno je imalo uticaja na njihovo etničko, kulturno i običajno formiranje u svakom pogledu. Radi se o jednoj stvorenoj tradiciji življenja sa svim osobenostima islamskog vjerovanja, stvorenih običajnih navika i niza drugih osobenosti koje karakterišu muslimane.
Posljedica po bratstva Brničana je regrutovanje i odvođenje muslimanske omladine za potrebe Turske i Austro – Ugarske u jedinici tzv. đurumlije.
Tako je nekoliko mladića iz Brnjice otišlo u đurumlije i nijesu se nikad vratili u zavičaj.
Kakav je odnos narod Peštera imao prema ratu koji se vodio na Karpatima između Turske i Austro – Ugarske, sa jedne, i carske Rusije sa druge strane, najbolje se očituje u kazivanju Mumina Škrijelja,
“Ravna Bosno, daleko l’ odosmo.
Naše majke, nam’ se ne kunite,
vjerne ljube, vi se preudajte,
nas će care tamo oženiti;
sa mezarom i zlatnim čemerom.
Puško moja, i otac i majko,
a fišeci, sve redom rođaci.
Nas će care tamo oženiti;
Mlakom vodom i mišći sapunom,
Crnom zemljom i zelenom travom.“
Jasno je da su Muslimani Sandžaka živjeli u drugačijem društveno – političkom sistemu /različit način življenja, drugačija vjera i slično/ od Srba, koji su, kao „oslobodioci“, dolaskom srpske vlasti na prostorima Sandžaka, za mnoge historijske frustacije prebacivali narodu koji je živeo na ovim prostorima. Takav stav srpskih vlasti neosporno je dovodio do nespokojnosti za većinu Muslimana.
Bilo je najlakše odseliti u Tursku. No i tamo su se javljali problemi oko jezika.
Muslimani Sandžaka uglavnom nisu znali turski jezik.
Politika srbijanske vlasti bila je ako ne javno, a ono potajno potiskivanje Muslimana iz vjekovnih ognjišta. Uz odseljavanje
Muslimana vrši se doseljavanje Srba što se ilustrativno vidi iz Tabela 1 i 2.
Pregled stanovništva po etničkim grupama u Sandžaku u periodu 1911 – 1921. godine
Tabela 1
Stanovništvo 1911 1921
Muslimani 126 968 99 208
Srbi – pravoslavci 90 461 124 938
Pregled stanovništva u općini Sjenica u periodu od 1912. do 1928.godine
Tabela 2
Stanovništvo
1912 1928
Muslimani
4 539 3 948
Srbi
Nema podataka Nema podataka
Statistički podaci stanovništva u općini Sjenica u periodu od 1912. godine do 1928. godine vide se iz Tabele 2.
Analizirajući podatke iz Tabela 1 i 2, jasno je uočljivo da je ondašnja vlast Srbije vodila politiku iseljavanja Muslimana, a naseljavanja Srba. Potvrda ovakve politike, vrlo brzo slijedi kada je 11. jula 1938.godine parafiran tekst Konvencije o iseljavanju muslimanskog stanovništva iz južne Srbije u Tursku. Jednom odredbom konvencije bilo je predviđeno iseljavanje 40.000 muslimanskih seoskih porodica sa 200.000 članova. Napuštena zemlja muslimanskih porodica pripadala je jugoslovenskoj državi a koju je mogla koristiti za kolonizaciju. Iseljenim muslimanskim porodicama, kao mogućnost uz selidbu, ostavljena je mogućnost da sa porodicom mogu odvesti po četiri grla krupne i deset grla sitne stoke. Naravno, da se, pored seoskih porodica, moglo odseljavati i gradsko stanovništvo.
U takvom društveno-političkom sistemu, jasno je da je tadašnjim vlastima smetalo svako bolje naselje nastanjeno Muslimanima. Jednu dobro organizovanu većinski muslimansku zajednicu činila je Brnjica, koja je imala Muslimanskih porodica 54, a srpskih 14. Pored toga, Brnjica ima izvanredne pedološke karakteristikezemljišta za tada profitabilnu proizvodnju – poljoprivredu. To je prostor sa brojnim vodotocima i veoma plodnom zemljom u sjeničkoj opštini.
Pored toga, od značaja je da su sve porodice Brnjice bile familijarno povezane i kao zajednica, koja je kontrolisala granicu do 1912.godine sa Srbijom, bila je na “meti” novih organa vlasti. Bratstva Brničana bila su dobro organizovana po običajnim pravima, pri čemu je na njihovom čelu biran stariješina bratstva. Stariješine bratstva Brničana kao i kod drugih familija na Pešterskoj visoravni birao se aklamacijom. Obično je to bio najstariji brat, ako nemaju živog oca, ili, pak, onaj od braće koji dobije podršku ostalih članova bratstva, dakle, onaj koji je uvažavan kao hrabar i uman čovjek.
U vrijeme dolaska srpske vlasti, na Pešterskoj visoravni stariješina jednog bratstva Brničana Kurtanovića bio je Hajdin, otac sedam sinova. Poslije njegove smrti stariješinstvo bratstva, preuzima čauš Abdul, njegov najstariji sin, sve dotle dok ne biva uhapšen i potom osuđen na višegodišnju robiju odakle se nije vratio živ.
Hajdin je bio turski oficir u intendantkoj službi. Ulaskom Srbije u Sandžak otišao je sa porodicom u Točilovo pa u Gujiće, da bi se sklonio od prvog naleta Srpske vojske. Hajdinovi sinovi vratili su se u Brnjicu 1920.godine, ali su im kuće bile popaljene ulaskom srpskih vlasti. Poslije smrti Hajdina, njegovi sinovi sa porodicama se vraćaju na zgarišta svojih kuća.
No Srbi i dalje vrše na razne načine pritisak na Hajdinove sinove.
Tako su ponovo, 1928.godine popaljene sve kuće porodica Kurtanovića, odnosno Hajdinovića. Zašto? Hajdinovići su snažni ljudi i nisu dali da se maltretiraju. Osjećali su se jaki, međusobno vezani, kao sedam braće, kasnije pet jer im je Mašo umro mlad, a Nuko se nije vratio sa ratišta. Srbi su javno govorili da je važno protjerati Hajdinoviće, ostali će se sami pokupiti, čak će se i metlom istjerati.
Dakle, bratstvo Brničana bilo je organizovano na principima običajnog prava gdje je stariješina bio najviđeniji u familiji, čovjek koji je vodio sve društvene kontakte sa komšijama bilo koje vjere da su bili, ali i sa ostalim bratstvima, odnosno familijama sa kojima su trgovali,sklapali porodična prijateljstva, ili, pak, imali kakve nesporazume.
Stariješina bratstva imao je obavezu da obavještava muške članove zajednice o njegovim kontaktima sa komšijama, ili, pak drugim zajednicima. Članovi porodičnog vijeća mogli su biti samo muškarci i to po osnovu sposobnosti nošenja
oružja, a o tome su odlučivali svi punoljetni muškarci iz bratstva sa njihovim stariješinom na čelu. Na porodičnom vijeću, svi punoljetni muški članovi su svojim prijedlozima uticali na zauzimanje konačnog stava o datoj problematici. Zauzeti stav o kakvom problemu na porodičnom vijeću bio je obavezujući za sve njegove članove da ga izvršavaju. Odluke su mogle biti miroljubive, ali i takve da su trebale preduzeti kakvu odmazdu prema drugom bratstvu ili komšijama, ako su svojim postupcima uvrijedili nekog ili sve članove bratstva.
U muslihune mogu biti imenovani ugledni, pošteni ljudi iz uglednih porodica. Muslihuni se, ipak, biraju iz najuglednih porodica, sa cijele teritorije iz izuzetno imućnih kuća, što znači da se ugled porodice, ipak, određuje i po imovnom stanju i časti porodice.
Kako je porodica osnovna jedinica socijalne organizacije, kako u lokalnoj zajednici tako i u globalnom društvu, to je porodica bila organizovana približno po šemi:
Lokana zajednica – običajno pravo – porodica – pojedinac – primjena prava, /učešće u odnosima/ – pozitivno pravo /kultni milje/.Kulturna i socijalna integracija ostvarivale su se upravo uticajem globalnog društva na pojedince i formiranjem shvatanja pripadnosti određenom fisu /familiji/, odnosno bratstvu.
Bratstvo, koje je bilo međusobno homogenije u nastupu prema ostalim, a uz o su imali i značajnu brojnost i tradiciju, nije dalo da padne ljaga na njih, uživali su po pravilu poštovanje ili bar su se njih klonili oni koji su slabiji bili u brojnosti.
Porodično vijeće donosilo je odluke o mirenju sa nekom od porodica, udaji ili prosidbi djevojke, kupovini ili prodaji stoke, zemlje i svih drugih bitnih elemenata za opstojnost zajednice.
Porodice Brničana
Porodice Brničana, muslimana prije masovnog iseljenja u periodu između 1925. i 1935. godine na prostoru Brnjice prikazane su u tabeli 3:
Tačan broj porodica i njihovih članova koje su živjele do 1935.godine u Brnjici, teško je identifikovati zbog nepostojanja takve dokumentacije. Po jednom vjerovanju koje vlada među potomcima Brničana smatra se da se radi bar o šezdest porodica sa više od trista /300/ članova domaćinstva.
Djelimično pouzdane podatke nalazimo u:
SPISAK LICA KOJA SU NA OSNOVU “ZAKONA O DRŽAVLJANSTVU”
DALA IZJAVE DA ISTUPAJU IZ NAŠEG PODANSTVA I SELE U TURSKU
\1 oktobar 1935.godine, poverljivo 22368/IV, Predmet: Istup iz našeg državljanstva, Jasmina Rastodor /1999/:
Spisak iseljenih u Tursku iz Sandžaka iz avgusta i oktobra 1935.godine, Almanah
br. 7-8, str. 259 – 275, Podgorica\ – dopunjeno 2oo4.
(Tabela 3)
Tabela 3
Ime i prezime Broj članova domaćinstava Seli iz Nastanili se Primjedba Trajno naselio Naza Ademović 1- udovica Gornje Vrapce Turska
Rušo Mujković 5 Gornje Vrapce Turska Kahro Ademović 7 Gornje Vrapce Turska Amir Ademović 2 Gornje Vrapce Turska Halim Ademović 1 Gornje Vrapce Turska Ramo Ademović 8 Gornje Vrapce Turska Ćamil Ademović 5 Gornje Vrapce Turska Halim Ademović 6 Ravna Brnjica Turska Rušo Ćolić 9 Ravna Brnjica Točilovo – Tutin Skoplje
Biljal Idrizović 4 Ravna Brnjica Petrovo Polje – Sjenica Hajro Nurčević 3 Ravna Brnjica ? Turska
Nušević, treba Vehbo Bektović 4 Ravna Brnjica Turska
Amir Idrizović 5 Ravna Brnjica Idrizovo – Makedonija
Demir Idrizović 7 Ravna Brnjica Petrovo polje – Sjenica Makedonija
Ramko Bektović 15 Ravna Brnjica Turska
Elmaz Ćolić 4 Ravna Brnjica Novi Pazar
Murat Nurević 2 Ravna Brnjica Šare – Sjenica
Sulejman Suljević 6 Ravna Brnjica Turska
Suljković, treba Etem Alić 6 Gornji Vrapci Bijele Vode – Novi Pazar
Hakija Dedić 1 Ravna Brnjica Bijele Vode – Novi Pazar
Nazif Suljević 9 Ravna Brnjica Turska
Suljković, treba Ujkan Dedić 9 Ravna Brnjica Bijele Vode – Novi Pazar
Suljkan Hamidović 7 Ravna Brnjica Šare – Sjenica Turska
Iso Hamidović 4 Ravna Brnjica Novi Pazar
Ćazim Nikulić 5 Ravna Brnjica Šare – Sjenica
Began Nurčević 5 Ravna Brnjica ? Bijele Vode –
Ahmet Idrizović 9 Ravna Brnjica Petrovo polje – Sjenica Novi Pazar
Mumin Nikulić 10 Sušica Šare – Sjenica
Džemail Suljević 7 Gornji Vrapci Baljen – Tutin
Šerif Alić 10 Gornji Vrapci Melaje – Tutin
Iljaz Nurčević 2 Ravna Brnjica Trnava – Novi Pazar
Nušević, treba Aćif Ademović 7 Gornji Vrapci Žitniće – Sjenica Makedonija
Avdija Kurtanović 33 Gornji Vrapci Harapoviće – Tutin Usmeno saopštenje Alija Kurtanović 3 Gornji Vrapci Gujuće – Tutin Usmeno saopštenje
Selim Kurtanović 4 Gornji Vrapci Bijele Vode – Duga Poljana Usmeno saopštenje Nazif Suljković 11 Sušica Bijele Vode – Duga Poljana Usmeno saopštenje
Avdija Suljković 9 Ravna Brnjica Bijele Vode – Duga Poljana Usmeno saopštenje Šefko Ademović 6 Ravna Brnjica Bijele Vode – Duga Poljana Usmeno saopštenje Feriz Jahović 12 Gornji Vrapci Bijele Vode – Duga Poljana Usmeno saopštenje
Alić Began 10 Gornji Vrapci Melaje -Gujiće Usmeno saopštenje
Ademović ? Gornji Vrapci Bijele vode – Trnava Suljkovići, usmeno saopštenje Lubure više porodica ? Ravna Brnjica Trnava, Požega Brničanin, usmeno saopštenje
Zekić Bešir 13 Ravna Brnjica Sjenica Usmeno saopštenje
Zekić Meho 6 Ravna Brnjica Melaje Tutin Usmeno saopštenje
Zekić Bejto 7 Ravna Brnjica Kamešnica,Turska Usmeno saopšt.
Ramo Habibović 6 Ravna Brnjica Ljutaje – Duga Poljana Usmeno saopštenje
Sukobi sa Srbima – početak nesporazuma i raseljavanje Brničana
Nesporazumi Brničana sa okruženjem počeli su ulaskom Austro – Ugarske vojske u sjenički kraj 1915. godine. Tada dolazi do pogibije Antovića po ocu, a prezivali su se Karličić. Neko im je noću bacio bombu na kuću i tada je izginulonekoliko njihovih članova. Ubijeni su pop Kole i njegova dva sina. O tome se šutelo, nisu se utvrdili počinioci sve do iza 1918. godine kada je
Sandžak administrativno zauzela Srbija.
Najstariji Hajdinov sin Avdul, koji je bio čauš u tursko vrijeme, bio je oženjen iz sela Brnjice. Tast mu je bio Sulja Jahović koji je imao samo jednu kćer. Bahta joj je bilo ime. Ćauš je bio u turskoj vojsci i, kad je propala Turska, okrenuo se trgovini stokom kao osnovnom zanianju. Bio je stariješina porodice jer je u međuvremenu Hajdin, njegov otac, umro.
Jednom prilikom tast mu Sulja prodade kravu, pri čemu se dogovore da mu zet plati kravu, a da je Sulja čuva i muze sve dok mu ne bude trebalo da je proda.
Nakon izvjesnog vremena, ljudi kažu Avdulu da mu je tast prodao kravu, što je izazvalo revolt kod zeta. Avdul se uputi kod Sulje da traži kravu. Na to mu tast kaže da je kravu prodao drugom čovjeku i da je on odveo kravu.
“Kako si prodao moju kravu, kad sam ti je platio?” Avdul se razljuti i udari tasta i psujući ode od njegove kuće.Tako, u ljutnji, Sulja ode kod porodice Antovića – Karličića. Pijući kafu kod njih, pitao je Borisava, njihovog najstarijeg člana: “Znade li ko vas ubi”? “Ne znam. Eto još nije otkriveno”. “Vala, Borisave, znaš no ne smiješ da otkriješ”.“Kako znam”?. “Znaš, no ne smiješ da kažeš da su ti Hajdinovići /po ocu Hajdinu/ ubili članove porodice”. “Kako Hajdinovići, kad nismo imali nikakve svađe”?. “Ja imam zeta od njih i on je bio organizator svega toga i ja ću ti svjedočiti”.
Poslije ovakve dojave, Borisav ode u žandarmeriju u Dugu Poljanu. Ubrzo dolazi do opkoljavanja kuća Brničana od rane žandarmerije i sve osim maloljetne djece odvode u Dugu Poljanu i Sjenicu na saslušanje.
U jedno vrijeme, pustili su žene, Ljutviju i Avdiju. U zatvoru su ostali Avdul i Kadrija.
Kući im je ostala majka sa najmlađim sinom Smailom. Kako su joj sinovi zapali zatvora, morala se stoka prodavati.
Tako je majka sa Smailom pokrenula cijelo stado od 110 ovaca na pijac u Sjenicu da proda da spašava djecu. Pare su trebale za sud, advokate, mirovno vijeće. Na putu prema Sjenici, majku sa Smailom je sreo trgovac Nazif Čarovac i pitao ih kud će sa tim stadom. Objasnili su mu u čemu je stvar, a on je odmah rekao: “Ovce su kupljene”. Dao je ugovoreni novac koji je praktično sav dat za vođenje sudskog spora u Sjenici.
Od tada Brnjica počinje da se rastura. Avdul i Kadrija su osuđeni na po dvadest godina robije. Odveli su Avdula na robiju u Niš, iz kojeg nije nikad ni došao. Iza njega je ostao sin jedinac Daut i supruga mu, koja je ubrzo umrla.
Kadrija je bio u zatvoru u Mariboru. I on je poslije devet godina robovanja, pušten na slobodu.
Avdulovim odlaskom u zatvor, starateljstvo u porodici preuzeo je Avdija
– Baka. Po jednim izvorima, poruku, o preuzimanju vođenja bratstva od Avdula iz zatvora donio je jedan Hadžija / čije se ime zaboravilo/ mada ga je to sljedovalo kao sljedećeg po starini od braće.
Otada počinje netrpeljivost između Brničana i Antovića, odnosno Karličića.
Prava istina oko ubistva Karličića je sljedeća:
Ubistvo je počinio Avdulah Kolašinac sa svojim komitom. Žitnićani su ih naveli da ubiju Antoviće – Karličiće.Mnogo godina kasnije, poginuo je neki pop Cero. Srbi su odmah posumnjali na Avdiju. Bio je u istražnom zatvoru, ali su ga, bez dokaza, pustili. No to je bila kulminacija stvaranja nesigurnosti bratstva Brničana pod srpskom vlašću. Tada su Hajdinovići prodali mnoga imanja da bi mogli podmirivati dažbine ondašnje administracije u postupku oko Avdije koji je bio na pravdi boga u zatvoru. Zemlju, Suvaževa ćuprija, koja se nalazila ispod Antovića kuća prodali su upravo njima. Bila je to njiva koju je oralo trinaest rala. Od tada su počeli progoni i represalije prema porodici Hajdinovića – Kurtanovića.
Ljubav Dauta i Dobrinke
Sinovi Sulje Jahovića /Redžo i braća/ kad su stasali, govorili su da će se osvetiti Vrapčanima /zaselak sela Brnjice, Vrapci/. Odu u selo Šare i dogovore se sa nekim Jolom Sredojevićem da promijene imanja. Oni odu u Šare, a Sredojevići dolaze u Vrapce. To naravno nije bilo milo komšijama, ali moralo se trpjeti.
Jolovo bratstvo bilo je u Brnjici. Jole dovede tri djevojke i jednog sina. Nijedno od njih nije bilo niti udato niti oženjeno. Poslije kratkog vremena ženi sina iz Krstaca. Zove Avdiju kao i ostale muslimane u svatove. Uglavnom, živjelo se u tolerantnim odnosima.
Djevojke Jolove su bile viđene, posebno Dobrinka, koja je bila plaha djevojka, a koja se zagledala u Dauta, sina Avdulovog. Daut je bio oženjen i imao je sina Muju. No, Dobrinka i Daut su se viđali tajno. Jedinca Avdulovog, Dauta su ostala braća pazili kao svoje dijete, čak u nekim elementima je bio privilegovan u odnosu na ostalu djecu. Kad je postao punoljetan, amidže su podsticale njegov razvoj tako da je veoma brzo postao ravnopravni član zajednice u rangu svojih amidža, pa čak, u nekim elementima, mu je davana prednost. Praktično, on je postavljen odmah iza stariješine bratstva njegovog amidže Avdije.
Odlaskom Avdula u zatvor, novi stariješina porodice, Avdija – Baka, sklon mudrim potezima, pokušava da uspostavi kompromisne odnose sa Srbima – komšijama, kao i sa predstavnicima srpskih vlasti. Ostali iz bratstva posmatraju šta radi Avdija sa braćom i sljede njihove međusobne dogovore. Odnosi se nekako drže pod kontrolom sve do 1934.godine kada Daut, iako oženjen i ima sina, uzima Dobrinku Sredojević.
Dobrinka je bila isprošena za Rajka Zagrađanina iz Boguti. Bila je jesen.
Praktično, Daut, kao lijep i viđen mlad čovjek, zaljubio se u komšinicu Dobrinku. No i ona je na ljubav odgovorila nesebičnom ljubavlju. Ljubav su vodili, naravno, tajno. Priča se da je Dobrinka bila mlada i stasita. Zagledali su se brojni
Srbi u nju. Tako je došlo do njene prosidbe za Rajka Zagrađanina, mladića iz poznate srpske porodice iz Boguti.
Prosidbom, Dobrinka je postala svjesna šta se dešava oko nje. Svjesna je da je u ljubavnoj vezi sa Dautom, čovjekom izuzetne figure, ali „Turčinom“, a uz to još oženjenim i, još gore, iz porodice Hajdinovića, ponosnih i karakternih ljudi koji nisu davali da se sa njihovom čašću poigrava niko, pa čak ni srpski povlašćeni činovnici i njihovi doušnici.
Čak i viđeniji ljudi među Srbima, imali su poštovanje prema njihovoj porodici,znajući njihove karakterne crte. Njihovi protivnici, a posebno oni sa kojima su se sukobili, predstavljali su ih kao zaklete protivnke Srba, što u većini slučajeva nije bilo tačno. To je ustvari bila zavist na njihovo držanje, snagu karaktera i odlučnost da im niko neće nametati rješenja bez njihove volje. Da se radi o porodici viđenih ljudi, vidi se iz toga što je njihov stariješina i brat Avdija – Baka bio muslihun sjeničkog kraja.
U takvim okolnostima, mladi i viđeni Daut i lijepa, još i isprošena, Dobrinka shvataju da se bliži kraj njihove romanse.
Isprošena Dobrinka donosi odluku da se uda za „Turčina“ Dauta. I druge okolnosti su ubrzale donošenje odluke Dauta i Dobrinke da krenu na sedlenicima na dalek put, put koji vodi za Albaniju. Kasnije je poverljivim ahbabima Daut pričao da je sa Dobrinkom bio u ljubavnoj vezi oko dvije godine. Pošto je isprošena, ubrzavalo se vrijeme odluke. Daut je bio neodlučan. U jednom trenutku kažu da mu je Dobrinka rekla:“ Slušaj, ili me uzmi ili skini pantalone da ih ja obučem, a ti obuci moju suknju“. Poslije toga, Daut je donio odluku, da pobjegnu u Albaniju.
Dogovoreno i ostvare jedne jesenje predvečeri. Vrlo brzo se pročulo po Brnjici i cijelom sjeničkom kraju da Daut odvede Rajkovu zaručnicu. Situacija se komplikovala i zato što je u to doba bila diktatura Kralja Aleksandra. Mješoviti brakovi su bili bar nepoželjni, ako nisu bili i zabranjeni.
Čak i viđeniji ljudi među Srbima, imali su poštovanje prema porodici Hajdinovića, znajući njihove karakterne crte. Njihovi protivnici, a posebno oni sa kojima su se sukobili, predstavljali su ih kao zaklete protivnke Srba, što u većini slučajeva nije bilo tačno. To je ustvari bila zavist na njihovo držanje, snagu karaktera i odlučnost da im niko neće nametati rješenja bez njihove volje.
Put od Brnjice prema Rožaju vodio ih je kroz Melaje gdje su zakonačili kod Adema Rašljanina. Adem Rašljanin je poveo Dauta i Dobrinku preko Rožaja do sela Honciće. Tu su zakonačili. Gazda, kod koga su zakonačili, otišao je noću i prijavio ih žandarima u Rožaje. Žandari su požurili i rano ujutru su još na spavanju uhapsili Dauta sa Dobrinkom.
O cijeloj situaciji biva obaviještena Žandarmerijska stanica u Sjenici.
Ondašnje vlasti, naklonjene Srbima, a i u cilju sprečavanja bruke, jave telegramom graničnim žandarmerijskim stanicama prema Albaniji da kontrolišu i uhvate mlade bjegunce.
Poslije hvatanja bjegunaca, iste razdvajaju. Dobrinku transportnim sredstvima prebacuju u Sjenicu, a Dauta vezanog od Honcića kod Rožaja pješke dovedu poslije nekoliko dana u Žandarmerijsku stanicu u Sjenici. Priča se da su ga žandarmi tukli sve do Buđeva nadomak Sjenice. Majka Ljube Popadića, koji je bio djelovođa, zaklela je svog sina da spasi ovog čovjeka riječima: “Sine, nemojte maltretirati čovjeka. Nije sve on kriv. Da nije ona htjela ne bi tako bilo, uostalom, dok kučka repom ne mrdne, ni pas neće da je njuhne. Nije on kriv, kriva je naša kurva“.
Mnogo godina kasnije, poslije hapšenja Dauta i Dobrinke, pričalo se da je onaj čovjek koji ih jeizdao doživio ljudsku tragediju.
Srpska represija prema Brničanima
Sutradan, po obznanju da je Dobrinka sa Dautom pobjegla za Albaniju, organizuju se Srbi iz Višnjice, Boguti, Štavlja, Brnjice i drugih mjesta i napadnu kuću Avdije i njegove braće.
Ukućani Brničana su se samoorganizovali u sklopu svojih imanja na odbranu. Odrasli ljudi sa oružjem pobjegli su prema planini Goliji, dok su djeca od desetak godina, te žene i starci, dobili svojazaduženja za odbranu svojih ognjišta i časti porodice.
Postavljeni su kapci na prozore. U međuvremenu su Dautovu suprugu i njihovog sina smjestili u konopljište blizu kuće Đanka Suljevića. Srbi su bili razjareni i tražili su osvetu posebno prema njegovoj nedužnoj supruzii i malom djetetu.
Napravljena je taktička varka od strane Avdijine braće. Izvukli su omladinu i ostale sposobne muškarce i mlade žene, a u kući su ostali starci i mala djeca. Razljućena grupa Srba je ušla u dvorište Avdijine braće. Počeli su maltretirati prisutne. Posebno su tražili Selimu, Dautovu suprugu. Valjda su htjeli da je otmu i da se osvete za dobrovoljno bježanje Dobrinke. Sitacija je bila na granici usijanja kada su dobri ljudi kao što je bio Pešić Milan i Spasojević /kojem je zaboravljeno ime/, došli u dvorište Brničana i spriječili masakr nedužnih članova porodice braće Hajdinovića.
Pešićev sin je u periodu poslije Drugog svjetskog rata bio sudija i predsjednik suda u Novom Pazaru.
Dolaskom Pešića i Spasojevića, spašena je nejač od maltretiranja, no, ipak su popaljene kuće Brničana. Protjerani starci i nejač su zanoćili u Ademagića joše (šipražje pored potoka). Tu su proveli noć. U neko vrijeme noći, Milan Pešić je došao i odveo jedan broj djece i starih žena svojoj kući da se sklone.
Upoznavši se sa situacijom, tadašnji predsjednik opštine Sjenica, Pero Biočanin došao je kući Hajdinovića i na prevaru je htio da odvede Smaila, Kadriju i Aliju, pod izgovorom da ih spasi od razljućenih Srba. Nagovorio ih je da krenu sa njim da ih skloni. Idući prema istaknutoj koti tzv. „Mehov Krš“, lucidni Kadrija je doviknuo: „Bježite, on hoće da nas navede na zasjedu, hoće da nas pobiju“. U tom trenutku su svi shvatili da je zamka u pitanju, pa su počeli da bježe uz tzv. „Đelkovo Brdo“. Tada Pero maše zasjedi Srba da krenu. Svi su na konjima. Počinje borba za život. Uz „Đelkovo brdo“, bili su gotovo sustignuti, kad od kuće Brničana, prateći situaciju, Kadrinica viče: „Bješte u joše“. Joše je bilo šiblje u Potoku. I zaista, Kadrija, Smail i Alija su ušli u joše Jovanovog potoka. To je bio nepregledni teren, zgodan za zasjede, a neprohodan za konjanike. Time je potjera završena, a lukavi plan predsjednika opštine, Pere Biočanina, prozren, zahvaljujući dosetljivosti Kadrije i usmjeravanja njegove supruge.
Muškarci su bili dijelom zatečeni u svojim radnim obavezama jer nisu bili u dosluhu sa Dautom. On je to tajio i nije bila upoznata porodica sa situacijom koja će nastupiti uzimanjem Dobrinke i njihovim bijegom prema granici Albanije.
Ostali muški punoljetni članovi porodice bili su odsutni i na svojim svakodnevnim poslovima. Lutvija je bio u Ivanjici. Avdija je bio u Novom Pazaru.
Bio je utorak, pazarni dan. Čim je Avdija obaviješten krenuo je prema Brnjici koristeći zaobilazne puteve. Prvo je otišao za Delimeđe, a odatle kod Hasana Zvizdića u Sjenicu da vidi šta da se preduzme radi smirivanja situacije.
Sutradan, kad je porodica prenoćila van kuća, a spašena zahvaljujući, prije svega, odlučnosti Pešić Milana, došla je žandarmerija i nejač dovela na kućni prag koji je sada bio garež. Žene su bile prebijene. Posebno su tukli Dautovu suprugu Selimu, zatim Lutvinu suprugu Abidu i mlađu suprugu Avdije Brničanina Abidu – Hoku. Kuće su uglavnom popaljene i opljačkane.
Ostale porodice muslimana u Brnjici bile su u šoku i iščekivale su dalje akcije razljućenih Srba. Nisu se smjeli javno staviti na stranu Hajdinovića, mada je bilo jasno da su bili na njihovoj strani.
Novonastala situacija dovodi do usijanja odnose između Brničana Muslimana i Srba iz Brnjice, ali i opšteg odnosa Srba i Muslimana u cijelom sjeničkom kraju. Stvoreni su uslovi za linčovanje bratstva Brničana od strane Srba. Istina je, da su porodice Dobrinke Sredojević i Rajka Zagrađanina iz Boguti uvrijeđene i, po ondašnjim shvatanjima, nanijeta im je nesvakidašnja bruka od strane jednog „Turčina“. Niko nije htio ili još manje želio da hladne glave razumije ljubav dvoje mladih ljudi.
Avdija Brničanin, kao stariješina, dogovora se sa braćom kako da se obezbijede od fizičkog napada „oštečenih“, i, po ondašnjim prilikama, poniženim porodicama. Naravno da su sinovi rahmetli Hajdina, kao braća, složni i odvažni da brane obraz bratstva, u čemu ih podržavaju i svi odrasli iz bratstva Brničana.
Avdija, kao muslihun i ugledan čovjek u cijelom kraju, utiče na vlast da se smiri situacija.
U dogovoru je sa uticajnim ljudima u sjeničkom kraju kao što su: Hasan Zvizdić, Aćif Efendija, koji je bio poslanik, i neki Šaković. Oni su svojim uticajem, koliko su mogli, spašavali situaciju Brničana.
Avdija ide čak do Beograda, kod ministra, gospodina Spahe, da se smiri situacija. Dobrinku su odveli u Čačak da se oslobodi ploda, jer je bila gravidna. Pričalo se da je nosila ćerke bliznakinje.
Daut je osuđen na tri i po /3,5/ godine zatvora. Prebačen je u Idrizovo kod Skoplja. Smanjena mu je kazna na dvije godine.
Poslije kiretaže, Dobrinka se vraća ocu i, otprilike poslije mjesec ili dva dana, dolaze svatovi Rajka Zagrađanina i odvode Dobrinku u Bogute. Ona ostaje u braku sa Rajkom i imali su porod. Ondašnje vlasti, znajući za porodičnu slabost Brničana, prema njihovom miljeniku Dautu, sve više se uključuju u perfidne igre, smišljajući kako da im se bilo kako napakosti. Predstavnici Srba iz Brnjice, shvatajući da zatočenika ne mogu za takvo djelo osuditi na dužu zatvorsku kaznu, zahtjevaju sljedeće: Po jednima „svi Turci“, po drugima samo Hajdinovići ima da se od jeseni /Mitrovdana/ do proljeća /Đurđevdana/ odsele iz Brnjice, pa da se Daut pusti uslovno iz zatvora.
Kako je tada, bilo vrijeme masovnog odseljavanja muslimana za Tursku, to su zvanične vlasti, a i većina Srba, vidjeli kao zgodnu priliku protjerivanja muslimana iz veoma bogate Brnjice. Brničani su sa Avdijom na čelu pristali na takav dogovor.
Vojislav Vranić i neki Mišo kupuju imanje od Hajdinovića, odnosno od Avdije sa braćom, na Mitrovdan 1935. godine.
Kad je prodato imanje, Avdija odlazi kod načelnika žandarmerije i traži pasoše da se odsele za Tursku, jer je to vrijeme dogovorenog odseljavanja muslimana između vlada Jugoslavije i Republike Turske. Komandir žandarmerije otvoreno mu kaže da iz opštine Sjenica ne može dobiti otpust za Tursku, jer se protiv njih, odnosno njegovog bratića, vodi krivični postupak. „Jedini način da se odselite za Tursku“, kazao mu je komandir žandarmerije, „jeste da se prvo preselite u neku drugu opštinu, svakao van Sjenice, da bi tek poslije mogli možda dobiti otpust za odlazak u Tursku“.
Nemajući velikog izbora, Avdija sa braćom kupuje imanje kod Osmana Mešića u Harapovićima, opština Tutin, misleći da će im to biti privremeno boravište, da bi ubrzo nastavili put za Tursku.
To „privremeno“ boravište, zbog niza okolnosti koje su se desile u transformaciji bivše Jugoslavije, postaje stalno boravište, posebno za Avdiju i njegovu braću i većinu brničana. Da su privremeni boravci brojnih Pešteraca postala stalna staništa, slikovito opisuje pjesnik:
Pešter
Pešterska visoravan
Sofra musafira.
Po okolnim brdima,
Musafiri Pešterci.
Svratili da prezalogaje
Tu ostali vječno.
Na slici Kula begova Zekića u Brnjici, sada u vlasništvu porodice Spasojević.
