Predsjednik Skupštine opštine Prijedor Muhamed Čehajić je 23. maja 1992. priveden u policijsku stanicu. Zatvoren je u konclogore Keraterm, a onda u Omarsku. Nakratko je prebačen u Banja Luku, gdje su od njega šest dana tražili da da izjavu za TV Banja Luka. Odbio je i vraćen je u Omarsku.
Minka Čehajić, ljekar pedijatar, majka dvoje djece, pred Tribunalom u Hagu svjedočila je u predmetu protiv Milomira Stakića 2002. godine.
Tokom svog svjedočenja, Minka Čehajić se prisjetila da se srpsko preuzimanje Prijedora 30. aprila 1992. desilo “bez ijednog ispaljenog metka”. Kada je otišla na posao tog jutra, ispred bolnice je bila postavljena zastava SDS-a, a na ulazu su stajali vojnici i stražari. Tog istog jutra, njen muž je primio pismo u kojem je obaviješten da je njegova funkcija prestala. Njegovo mjesto je zauzeo Milomir Stakić.
Nakon što je njen muž odveden, policija je došla da pretraži kuću. Uzeli su sve dokumente njenog muža i porodične fotografije. “Molila sam ih da ostave fotografije moje djece, jer je to nešto po čemu ih se mogu sjećati. Ali me nisu htjeli slušati. Uzeli su sve, pa i fotografije kada je kćerka diplomirala. …Dio mog života je izbrisan jer nemam sliku svoje djece iz tog doba…
Moj muž je jednom mladiću dao pismo koje još uvijek imam. I rekao mu je: ‘Znam da ćeš ti jednog dana izaći odavde. Molim te, daj ovo pismo mojoj ženi, jer mislim da odavde nikad neću izaći’.”
Gospođa Čehajić je pročitala pismo supruga pred sudijama Tribunala:
“Pišem ti ovo pismo, a nimalo nisam siguran da li ćeš ga i dobiti, pa ipak osjećam neodoljivu potrebu da s tobom porazgovaram, makar i na ovakav način. Od moga odlaska, 23. maja, kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar, i prosto ne mogu da shvatim da je ovako šta moguće.
Draga Minka, Amira (kćerka) i sine moj (Amir), vi najbolje znate koliko vas volim, da zbog te ljubavi nikada nisam, niti bih ikada učinio bilo šta čime bi vama nanio bol… Pitam se samo kome sam se i sa čim tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali, ja ipak vjerujem u pravdu, istinu i to da će se sve razjasniti.
Inače neprestano mislim na vas. Vaša lica su mi stalno pred očima. Moram priznati da mi Amirov lik najčešće iskrsava, a onda potekne i poneka suza. Znam kako će on ovo teško podnijeti jer znam koliko me voli. Tebe Minka osobito molim, pokušaj ga utješiti. Vrijeme mi očajno sporo prolazi i jedva čekam dan kada ću opet biti sa vama, a vi ćete mi biti dovoljni za sav drugi svijet. Bio bih najsretniji kad bih sa vama mogao otići tako daleko gdje nema nikoga drugoga…
Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Zar je život tako nepredvidiv i tako surov? Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan, kao da nikada nisam ni bio živ. Pokušavam se tome oduprijeti sjećanjem na ono što je bilo lijepo s tobom, djecom i onima koje volim. Ovog puta toliko, jer nemam više ni snage. Pozdravi sve koji pitaju za mene, a tebe i djecu mnogo, mnogo volim.”
Posljednju poruku Muhamed Čehajić je uputio svom sinu: “Reci mu neka samo uči i po stotinu puta mu reci da ga tata voli mnogo, mnogo više od sebe samoga. Na sebe više i ne mislim, ali neka on bude pošten i častan čovjek.”
Ostaci profesora Muhameda Čehajića pronađeni su sa 455 žrtava u stravičnoj masovnoj grobnici u Starim Kevljanima.
Milomir Stakić je optužen na doživotnu robiju. Jedna ulica u Sanskom Mostu nosi naziv profesora Muhameda Čehajića
iZVOR: Genocid.ba – Mapa Genocida