Proizvođač kupreškog sira Smail Žilić: Možemo proizoditi najkvalitetnije mliječne proizvode, a uvozimo smeće

”Odgovorno tvrdim, kao čovjek koji je u ovoj branši preko trideset godina uvozimo i konzumiramo jako, jako nekvalitretne proizvode, a iz pristojnosti neću da kažem smeće. I to nije ništa novo. Svaka naša institucija u jednom lancu proizvodnje čini sve da se ovakav vid proizvodnje ugasi. I ugasit će se. Ako ne promijenimo pristup važnosti o čemu mi stalno govorimo i upozoravamo”, rekao je Žilić u razgovoru s novinarom Buka magazina.

Smail Žilićć uspješni je privrednik iz Bosne i Hercegovine koji je 2014. godine na Kupresu osnovao firmu PTP ”Kupres Milch” doo gdje je započeo proizvodnju jako kvalitetnog kupreškog sira za koji je dobio mnogobrojne nagrade. Žilić je magistar poljoprovrednih nauka, a do 1992. godine radio je kao stručni saradnik u Poljoprivrednom zavodu u Doboju kao poslovnoj jedinici UPI Poljoprivrednog instituta Sarajevo. Nakon 1995. godine desetak godina vodio je projekte njemačkog zadružnog i Rajfajzen saveza iz Berlina, kao jedinici Saveznog ministarstva za međunarodnju saradnju i razvoj (BMZ). Tim projektima Žilić je sa svojim stručnim timom u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori opremio, obučio i pokrenuo proizvodnju u ukupno pet projekata.

Novinar Buka magazina bio je gost sirane na Kupresu gdje ga je domaćin i vlasnik firme Smail Žilić upoznao sa proizvodnjom, dosadašnjim uspjesima, ali i o postojećem stanju u svijetu proizvodnje mliječnih proizvoda, koje u Bosni i Hercegovini ne stoji dobro, čak šta više katastrofalno je.  

”Sa proizvodnjom sam krenuo 2014. godine u neuslovnom objektu i plaćao veliku  zakupninu jednog drugog pravnog subjekta koji je nedugo zatim otišao pod stečaj. Kako je u stečajnom postupku tog drugog pravnog lica došlo do nezakonitih radnji stečajnog upravitelja, a to je klasična shema stečajnih postupaka, odlučio sam kupiti devastirani prostor prijeratne kupreške mljekare. Dovoljno je reći sa sam iz tog devastiranog prostora izvukao ukupno 122 kamiona, to jest komunalna kontejnera smeća. Nakon samo godinu dana uselili smo u taj prostor i pokrenuli proizvodnju u sasvim adekvatnim i namjeniskim prostorima koji odgovaraju svim uzusima, procedurama i pravilnicima za ovu vrstu proizvodnje. Dokaz tome i sticanje izvozne dozvole za veoma kratko vrijeme”, rekao je Žilić pojašnjavajući pokretanje svoga biznisa. On je dodao da je možda parodaksalno, ali da njegova firma sireve radi samo i isključivo od mlijeka, jer je poznato da postoje i biljni sirevi koji se kod nas prodaju pod etiketom – mliječni. 

”Namjera nam je, i već smo na tom polju uradili dosta, da od sirane napravimo  edukaciono-obučni centar za proizvodnju sireva gdje će se moći educirati i studenti i đaci ali i farmeri proizvođači mlijeka. Mi naše sireve radimo isključivo i samo od mlijeka, uz prednost  korištenja mlijeka sa ovog kupreškog platoa, kao i područja sličnih ovom ovdje, sir ima okus sira. To prepoznaju naši potrošači i konzumenti pa na svim veći manifestacijama: od novosadskog sajma, Balkan cheese festivala, ZEPS-a i po pravilu budemo ocjenjivani kao najkvalitetnijim proizvodom. I to ne od strane neke komisije ili žirija već i od samih potrošača, konzumenata i „običnih“  ljudi. Te su nagrade najvjerodostojnije i najdraže. Tako da smo, recimo,  na Balkan cheese festivalu u Beogradu, kao najeminentnijem skupu proizvođača sireva sa ovih područja pet puta pobjedili za najbolji kvalitet sira, od  čega četiri puta zaredom, što se do sada nikada nije desilo”, objasnio je Žilić. Sagovornik je dodao da njegova sirana, tehnološki gledano, krupreški sir pravi na tradicionalan način. ”Postoje tu neke korekcije i modifikacije, koje sam sam uradio, i došlo se do ovog prepoznatljivog ukusa naših sireva. Mlijeko sa ovih područja je mlijeko dobiveno od muznih grla koja bukvalno pasu ljekovito bilje i ljekovite trave, i to mu dodatno daje prefinjen ukus. Napomenuću, ulica u kojoj se mljekara nalazi se zove Put ljekovitog bilja. I ne slučajno. Mlijeko preuzimamo od naših farmera, jer bi bio preveliki zalogaj oslanjati se na proizvodnju mlijeka u sopstvenoj režiji. Ovo je sam po sebi toliko zahtjevan posao, da traži od svakog učesnika u tom lancu maksimalan angažman”, rekao je vlasnik sirane.  

Žilić je naglasio da njegova firma ima stručne tehnologe i da su oni jako važna karika u lancu kako bi kupreški sir bio kvalitetan.

”Ne možemo zatvarati oči i  ne reći da se danas, nažalost, na našem tržištu ne nalazi sve manje pravog sira, sira napravljenog od čistog mlijeka. U ovoj bespoštednoj trci za ekstraprofitom, sve je manje bitan i važan krajnji konzument i potrošač pa se u tehnologiji proizvodnje sireva koristi sve ono to smanjuje proizvodnu cijenu po jedinici mjere a povečava dobit: emulgatori, stabilizatori, boja, škrob iz krompira, sojino ulje, palmino ulje i slično. Nažalost, sve je više surogata u sirevima, kao osim toga i u svim drugim proizvodima, a sve manje pravog mlijeka”, kazao je Žilić i dodao da se nada da će i njegovi potomci imati interesovanje da nastave i prošire biznis koji je on započeo. Međutim, Žilić je svjestan da bez učenja i unapređivanja u poslu i stalnog dopunskog nadograđivanja znanja ne može biti ni uspješne proizvodnje.

”Kao diplomiranom inženjeru stočarstva i čovjeku, koji je desetak godina svog života proveo sa jednim od najboljih stručnjaka iz ova oblasti, usudit ću se reći i u svijetu dr. Edgarom Sprirerom iz Njemačke, bio je izazov upustiti se u avanturu vlastite proizvodnje.  Na svu sreću sada moja djeca imaju priliku i mogu ne samo nastaviti ovu proizvodnju već je unaprijediti stalnim praćenjem tehnoloških standarda kada je u pitanju proizvodnja sira. Dobra osnova i podloga je tu, ja sam još u dobroj umnoj i fizičkoj  kondiciji da ih uputi u sve tajne i tehnike, tako da ne bi smjelo biti sumnje da će se ovaj kvalitet zadržati i u budućnosti”, rekao je sagovornik. On nam je pojasnio i zbog čega je u posljenjih nekoliko mjeseci došlo do velikog poskupljenja mlijeka u našoj zemlji.

”Prije svega, važno je reći da je mlijeko kao primarni proizvod sela već decenijama bio žestoko i bezobrazno potcijenjen. I prije ili kasnije je „moralo puknuti“. Ja bih lično volio, iako od sirovog i svježeg mlijeka ovisim, da mlijeko u otkupu prema primarnom proizvođaču, seljaku, bude recimo dvije konvertibilne marke i više od toga. Zašto? Pa iz prostog razloga što ovo mlijeko ne raste na grani i ne pada iz nebesa: kravu treba nahraniti, očistiti, pomusti, voljeti je i cijeniti. Svako mjesto na ovoj planeti bi moralo imati jedan te isti spomenik – gospođi kravi. Ona bukvalno održava ovu našu civilizaciju u životu. I što prije shvatimo i prihvatimo lakše ćemo opstati. Nema opstanka čovječanstvu bez gospođe krave. Sve je na nju oslonjeno i za nju vezano: nema ratarstva, nema povrtlarstva, vočarstva i vinogradarstva bez nje. A neće biti ni nas ako ne promjenimo percepciju da ova proizvodnja „smrdi“, da se ne isplati, da to treba neko drugi da radi a mi ćemo samo otići u supermarket i kupiti to nešto što je bijele boje i asocira na mlijeko. Hemija koju sada obilato koristimo i jedemo će uništiti ovu civilizaciju i nas same. A u svemu je hemija”, naglasio je Žilić. On je istakao da Bosna i Hercegovina ima ozbiljne probleme vezane za proizvodnju mlijeka.

”Mi smo već sada ostali bez značajne proizvodnje i ako se ovaj trend nastavi, a mislim nažalost da hoće, mi ne da ćemo ostati bez ove proizvodnje i ona će se ugasiti. Ima više razloga zašto je to tako. Percepcija društva je da je sramotno i ponižavajuće baviti se ovom proizvodnjom i biti „seljak“ i reći  idem pomusti kravu, ili idem je istimariti. Nema adekvatnog odgovora države i državnih institucija na stanje koje se iz godinu u godinu pogoršava. Reakcija nadležnih institucija u vremenu plandemije je bila katastrofalna, neaxdekvatna i nedovoljna. Kako primarnim proizvođačima mlijeka, tako i prerađivačima. Od svih svih silnih para koja su se vrtila po medijima za spas poljoprivrede u ublažavanju posljedica djelovanja plandemije corone, poljoprivreda je dobila 8-9 milona maraka, a od toga ni trećinu stočarska proizvodnja. Sramotno malo. Bez omalovažavanja i potcjenjivanja drugih vrsta proizvodnji, proizvodnja  svježeg sirovog mlijeka je morala imati primat. A nije. Danas ženjemo što smo u koroni posijali, poklali i smanjili stočni fond, a da bi ga eventualno barem vratili na taj stadij trebat će nam minimum četiri godine. A znajući nas kakvi smo nećemo u tome uspjeti ni za četrnaest godina. Moja mljekara i ovaj visoko kvalitetan proizvod nije bio podržan niti sa jednom markom u preživljavanju ove globalne kataklizme zvane korona. Kriza je nekome majka,  a nekome maćeha. Mi pod hitno moramo uraditi radikalne poteze i rezove”, naglasio je Žilić. On je pojasnio i zašto se mliječni proizvodi u tolikoj mjeri uvoze i da li mi možemo kao država da povećamo proizvodu mliječnih proizvoda.

”Sve je ok dok se ima šta i odakle uvesti. Sa jedne strane. Sa druge strane hajde da se zapitamo, a šta mi to ustvari uvozimo. Odgovorno tvrdim, kao čovjek koji je u ovoj branši preko trideset godina uvozimo i konzumiramo jako, jako nekvalitretne proizvode, a iz pristojnosti neću da kažem smeće. I to nije ništa novo. Svaka naša institucija u jednom lancu proizvodnje čini sve da se ovakav vid proizvodnje ugasi. I ugasit će se.  Ako ne promijenimo pristup važnosti o čemu mi stalno govorimo i upozoravamo.

Ipak, rješenje postoji. Ali ko treba da radi na tim rješenjima? Priučeni službenici sa kupljenim diplomama? Ne, od njih to nije za očekivati. Ili „partijski ljudi“? Ni od njih nema ništa. One druge, koji su dokazali da može bolje i drugačije niko ništa i ne  pita i  ne sluša.

Dovoljno je proći i provozati se kupreškim poljem, vlašićkim platoom, cestom od Ključa prema Bihaću, nišićkom visoravni i drugim krajevima naše divne i prelijepe Bosne i Hercegovine i sve će nam biti jasno. Nigdje krave za vidjeti. A bogami bez nje, gospođe krave, džaba sunam i sve silne studije izvodljivosti i splativosti žestoko plaćane i pametovanja i savjetovanja. Ukratko – treba raditi. A sve je manje onih koji to hoće. Ali Don Kihota sličnih meni je uvijek bilo i biće”, istakao je Žilić na kraju razgovora.

Izvor. Buka