U vremenu kada slušamo da ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine, naročito mladi, jer ovdje ne vide perspektivu, budućnost, demobilisani borac Sakib Sarvan iz modričkog sela Tarevci, jedan je od onih koji se iz inostranstva vratio u svoju zemlju, i vrlo je uspješan u voćarstvu, zapravo, uzgoju trešanja. Sarvan je po zanimanju pravnik ali, u razgovoru za Faktor priča kako mu je voćarstvo u krvi. Kaže nam kako je u Belgiji lijepo živio, ali da je nostalgija za zavičajem bila jača.
Prije nego krenete s realizacijom, morate imati biznis plan
– Vjerujem da nostalgija za rodnom grudom postoji u svakom čovjeku, ali eto kod mene je prevladala. Međutim, za povratak u Bosnu vam treba i doza hrabrosti, i eto ja sam je imao. U Belgiji sam radio nešto oko voćarstva. Iako sam po zanimanju pravnik uvijek sam volio raditi oko voća i prije odlaska u inostranstvo. Tako, odlučio sam se vratiti, i znanje o voćarstvu koje sam stekao u Belgiji primijeniti u svojim Tarevcima. Bilo je lomova u porodici zbog moje odluke. Djeca su bila već odrasla i mogao sam im reći: “Ako sa babom hoćete, izvolite, a ako nećete imate opciju” Ostale su tamo, a supruga me u svemu podržavala – priča nam Sarvan.
Kaže da se vratio prije devet godina i nije se pokajao.
– Počeo sam sa sadnjom trešanja na površini od sedam duluma, a sada imam 30 duluma. Prije nego krenete u neki projekat morate imati biznis plan, opcije a, b i c. To sam naučio u Belgiji. Pošto je uzgoj trešanja, proizvodnja na otvorenom, mora se računati na to da će svaka druga godina biti dobra. Znači kada ti bude dobra godina, da računaš da ti sljedeća neće biti, da nema razočarenja. Tako se vani radi. I onda smo imali prvu soluciju, a to je izvoz trešnje van granica. Druga je bila da radimo za Bosnu i Hercegovinu, i treća da prodajemo na pragu – govori nam Sarvan.
Dodaje da za izvoz nije imao dovoljnu količinu.
– A opcije b i c kombinujem. Meni dolaze ljudi iz Bihaća, Sarajeva i iz drugih krajeva i kupuju trešnju i onda na pragu, na plantaži, prodam toga 50 ili 60 posto, po kilogramu, dva, tri. Imam onu opciju da se uđe u plantažu, da se sa familijom trga, jede. Ono što nabereš, platiš pri izlasku – ispričao nam je Sarvan.
Upitali smo ga zašto se baš opredijelio za trešnju?
– Pa trešnja je jedna od najprofitabilnijih voćnih vrsta i to sve studije i evropske i svjetske, kažu. Znači Srbija to sadi hektarima. Kažu najbolje je uzgajati do pet sorti trešnje, a ja nisam mogao da odolim i imam oko 30 sorti i moja plantaža može biti opitni centar za sve vrste – kazuje nam.
S obzirom da je i sam demobilisani borac pitali smo ga da li ima neku poruku za ovu populaciju.
Kada radiš, bolje se osjećaš
– Mora se shvatiti, svi ti demobilisani borci su iz socijalističkog sistema, gdje se uvijek neko drugi brinuo o njima. Ovo je drugo vrijeme i moraju se pokrenuti. Sada oni moraju brinuti o sebi. Svi koji su još uvijek u snazi moraju raditi. Jer, rad se uvijek isplati. Čovjek u jednom trenutku zbog svega što ga mori padne, ali mora i ustati. Nije meni potrebno da toliko radim, ali jednostavno, kada radiš bolje se osjećaš. Što bi naš narod kazao, više možeš pojesti a nećeš biti debeo – priča Sarvan.
Kaže kako se u svemu mora tražiti nešto pozitivno da bi se išlo dalje.
– Situacija nije baš sjajna, ljudi odlaze, ali eto ja sam se vratio. Nisam požalio jer mogu odmah deset razloga naći što sam ovdje, a i oni će koji odlaze naći isto toliko razloga da napuste zemlju. Sve je to lično. Uvijek kažem i svojima ovdje iz ulice mladim: “Otiđite vani, štedite, uštedite i vratite se ovdje, jer u Bosni i Hercegovini je tvoje, bolje, ljepše. Ovdje se još uvijek sporije živi, ljudi su bliži jedni drugima – rekao je na kraju našeg razgovora Sarvan.
Izvor: Faktor
