Saša Džino je mladi sarajevski pisac horor fantastike. Iako se pisanjem počeo aktivno baviti prije nekoliko godina, do ovog trenutka je napisao tri knjige, a također radi i na finaliziranju svog novog romana. On nam je rekao kako je njegova avantura pisanja proze zapravo nastala vrlo jednostavno – čitanjem knjiga.
Kada smo Sašu Džinu upitali zašto se odlučio na pisanje isključivo horor priča, on nam je rekao da su zastrašujuće priče kroz historiju gotovo uvijek kružile društvom i da su uvijek aktuelne i zanimljive. On dodaje i to kako je horor kao književni žanr samo jedan sofisticiraniji oblik upravo tih besjeda.
Također, kuriozitet vezan za ovog mladog autora jeste činjenica da on spada u grupu od samo nekoliko horor pisaca na prostoru naše države, a još je interesantnije da on svoje knjige samostalno štampa i prodaje bez bilo kakve podrške određene izdavačke kuće.
Želja za horor pričama je stara koliko i sam čovjek
“Horor je privlačan iz skoro neobjašnjivog razloga, a njegovo samo postojanje je na neki način apsurdno. Ljudi u njemu traže ono što u svakodnevnom životu izbjegavaju. Mora da se desila neka korisna stvar u evoluciji čovjeka jer je zadržao potrebu za stvaranjem i čitanjem zastrašujućih priča. Očigledna je korist takvih priča, tj. ukoliko svom plemenu ispričaš da te medvjed može raskomadati, strah koji ta priča izaziva u ljudima bolje ih priprema za nemilosrdno okruženje. Izgleda da se u mojim genima krije zaostavština upravo tih ljudi koji su imali potrebu da svom plemenu daju oružja imaginacije kojima će se suočiti s vlastitim strahovima”, na početku nam je kazao pisac Saša Džino.
Ovaj mladi pisac do ovog trenutka napisao je i izdao tri knjige. ‘Srce od plastike’ i ‘Mrtvačke mrlje’ su njegove dvije zbirke kratkih horor priča, dok je nedavno objavio i svoj roman prvijenac ‘Šejtanov goblen’.
“Trudim se da u mojim knjigama dominira fantazija, pa samim tim inspiraciju crpim uglavnom iz zanimljivih snova i maštovitih knjiga. U haos mojih izmišljenih stvarnosti ubacujem likove koji nalikuju onima iz mog okruženja. Duh priča je sarajevski, a ambijent košmarni. Isto tako, mogu sa sigurnošću reći da je pisanje proze znatno komercijalne od poezije, takvi su jednostavno zahtjevi tržišta. Nisam siguran zašto je takva situacija s prozom i poezijom, samo znam da se poezija slabo čita i preporučujem ljudima koji žele vidjeti bilo kakav novac od pisanja da počnu pisati prozu”, kategorično će Džino.
Samoizdavaštvo je najbolji put za anonimnog autora
“Ideju je pokrenuo moj prijatelj Boris Lalić i on me je uveo u svijet samoizdavaštva. To je najbolji put za jednog anonimnog autora. Naravno, izbjegavanjem izdavačke kuće upuštaš se u jedan rizičan i težak posao. Rizičan je iz razloga zato što ulažeš svoj novac, a težak je zato što svu distribuciju radiš sam. Osim Borisa Lalića i mene, moram kazati da je putem samoizdavaštva krenuo i mladi karikaturist Sanjin Mašić sa svojom zbirkom crteža”, pojašnjava Saša Džino koliko je opasan potez krenuti putem vlastitog štampanja i prodaje svojih knjiga.
Kada smo pitali ovog mladog i nadasve neobičnog autora na koji način nastaje njegova književnost, on nam je rekao da je najvažnije imati inicijalnu ideju koja se procesom pisanja sama pretače u slova, riječi i rečenice.
“Glava mi je prepuna ideja koje se komešaju umom kao pčele po košnici. Izvlačim ideje, jednu po jednu, vidim koja najbolje može funkcionirati kao priča i nju odaberem. Nakon kreiranja likova, vremena i prostora, pustim priču da ide svojim tokom. Najmagičniji trenutak je onaj kada se likovi počnu ponašati nepredvidivo, kao da dobiju slobodnu volju. Tada je priča u njihovim rukama. Kada govorimo o okvirnom vremenskom razdoblju za nastanak jedne knjige, roman ‘Šejtanov goblen’ sam, naprimjer, završio za šest mjeseci, a dorade i izmjene dolaze na kraju procesa pisanja”, dodao je on.
Nakon što smo Sašu Džinu upitali da li mu se nekada desilo da nakon iščitavanja svojih knjiga shvati da li je nešto mogao drugačije napisati, on ističe da mu se to gotovo uvijek dešava. No, on naglašava i to da mu je drago što su njegova djela takva kakva jesu, a kao argument ove tvrdnje ističe kako su njegove knjige nastajale u određenom trenutku života kada je razmišljao upravo na taj način kako je i pisao, a pošto je čovjek jedna metamorfna mašina koja svakom sekundom stari i mijenja svoj oblik, kako fizički tako i duhovno, Saša Džino govori kako čovjek nikada ne bi bio zadovoljan izmjenama.
“Jedan od segmenata naučne fantastike je strah od budućnosti i na sličan način se bavi strahom kao i horor. Moj nadolazeći roman ‘Električni okean’ je priča o društvu u kojem odlazak u raj prestaje biti stvar vjere i postaje stvar nauke. U ljudskim mozgovima prilikom rođenja ugrađeni su čipovi koji će bilježiti njihova dobra i loša djela tokom života. Nakon smrti, ako je čovjek uradio više dobra nego zla, njegovo tijelo se prebacuje u ustanovu koja se zove Električni Džennet i tamo će mu mašine simulirati vječni raj”, zaključuje razgovor Saša Džino najavom svoje nove knjige čija je finalizacija pri kraju.
Izvor: Klix.ba