Posljednji osmanski sultan Mehmed VI Vahideddin je 17. novembra 1922. pobjegao iz Istanbula saznavši za prijetnje po njegovu sigurnost. Na Maltu je došao 9. decembra da bi potom izabrao Italiju za mjesto egzila. Novi italijanski vladar Benito Mussolini je poželio njegovom veličanstvenom osmanskom caru ugodan boravak u Italiji. Bojeći se da će ga neko ubiti od gostiju koji su ga posjećivali u svom je džepu nosio revolver. Međutim, 1926. godine umire od blokirane arterije ostavljajući dug iza sebe. Tabut sultana je bio zaplijenjen od strane italijanskih vlasti sve dok njegova kćerka Sabiha Sultan nije otplatila taj dug.
Iste godine kada je umro sultan, Tursko nacionalno vijeće je ukinulo ured halife ali i osmanskim potomcima zabranilo ulazak u njihovu domovinu. Mustafa Kemal Ataturk je za stanje nacije okrivio koncept osmanskog sistema. Njegova desna ruka Ismet Inonu je naglašavao kako se sultanat više nikada neće vratiti. Međutim u stoljeću koje je uslijedilo rodila se ideja neo-osmanizma te su se počeli obilježavati značajni datumi iz historije Osmanskog carstva.
Danas se turska fasciniranost Osmanlijama prenijela i na globalni nivo. I danas postoje osmanski potomci poput Osmana Osmanoglua i Haruna Osmanoglua koji je brat princa Dundar Abdulkerim Osmanoglua.
Među poštovaocima lika i djela posljednjeg sulatan Mehmeda VI je bio pjesnik Necip Fazil Kisakurek smatrajući posljednjeg osmanskog sultana patriotom. Uticaj Kisakureka na predsjednika Recep Tayyip Erdogana je toliko značajan da je Kisakureka uzdigao do te mjere da je vladina književna nagrada dobila ime po njemu. U Erdoganovim govorima ili serijama koje se prikazuju ne budi se više negativan osjećaj prema carstvu kao što je to bilo za vrijeme Ataturka.
Tenzije na relaciji Mehmed VI-Ataturk se nisu riješile te njihov “stogodišnji rat” nastavlja da definiše i obliku je tursku politiku danas. Kada je gradonačelnik Izmira, Tunc Soyer, u svom govoru Mehmeda VI označio kao izdajnika pokrenuta je istraga protiv njega.
Neslaganje između njih dvojice prenijelo se i na način vođenja države. Sljedbenici sultana smatraju sultanat vrijednim poštovanja što je Turcima dalo prostor za vođenje države i njenu obnovu na osnovu nekadašnje slave. Za sljedbenike Ataturka imperativ je bio zamijeniti osmanski sistem vladavine modernijim sistemom.
Neriješeno pitanje koje je ostalo neodgovoreno je koju vrstu autokratije ljudi prihvataju: jednopartijski sistem Mladoturaka i njihovih sljedbenika ili sultanski stil koji je vladao cenzurom i špijunskom mrežom.
Očit trijumf republikanske Turske u udaljavanju od osmanskih institucija se čini iluzornim. Stoljeće nakon osmanskog pada, njihovi simboli su još uvijek prisutni. Erdoganova vizija drugog stoljeća Turske je neo-osmanska vizija koja dopušta Turcima da kreiraju narativ da se Osmansko carstvo ponovo rađa i da je on sa svom svojom snagom novi sultan. Od lokalnih privrednika do predstavnika globalnih kompanija, koji žele da posluju u Turskoj, se traži da budu u dobrim odnosima sa “palatom” po čemu je poznata predsjednička rezidencija u Ankari.