Srpska posla

Često se s uzrečicom iz naslova komentarišu najnevjerovatnije pojave, koje dolaze od strane naših istočnih komšija Srba. To otprilike znači, da se od njih može sve očekivati, ali kad god mislimo da nas više ne mogu iznenaditi, oni se potrude i pobrinu za još veće iznenađenje.
Sad su u manjem BH (č)etnitetu postavili ratnog zločinca ni manje ni više nego na čelo streljačkog saveza. To je iz njihohovog ugla prava osoba na pravom mjestu, jer je strijeljanje učio na živim metama – Bošnjacima, ali je prst u oko koaliciji brojeva, koja je požurila s đavolima posaditi tikve i najvljivala neki svjež, proevropski povjetarac, pravoslavca milorada dodika.

Šta su “srpska posla” očito još nisu svijesni u svijetu. Ko bi u Briselu ili Vašingtonu mogao razumjeti šta sad radi veći pravoslavac od dodika, aleksandar vučić(ne zaslužuju velika slova)?
On ode u Brisel i pristane na sve, samo traži odgodu potpisa petnaest dana. Vrati se nazad i napravi pozorište u Skupštini Srbije, tri dana izlaže kako su pod pritiskom i kako je morao prihvatiti sporazum, a onda krene po Srbiji sa parolama, “ništa neću podpisati” i “nema priznanja”, “nema sporazuma”…!
Lik očigledno pravi budalu i srpsku javnost i čitav svijet!
Nama je već lahko to razumjeti, mi ćemo na sve slegnuti ramenima i reći “srpska posla”, ali će se Borelj i Urslua Von Den Lajen, još dugo u čudu pitati, šta mu bi i vrijedi li se s takvim (ne)ljudima išta dogovarati!