Piše: Jagoda Savić
U novembru 2020-te godine je portal „Nova.rs“ prvi objavio vijest koja je bukvalno uzburkala vode u Srbiji. Naime, te godine je Vlada Srbije promijenila uredbu o nepokretnostima za reprezentativne potrebe Republike Srbije. Po toj odluci, zasnovanoj na Zakonu o javnoj svojini, dva objekta u Beogradu su dobila status rezidencije. Prva je renovirana vila u Bulevaru kneza Aleksandra Karađorđevića u kojoj je nekada živjela Jovanka Broz i ona je dodijeljena za služenje predsjedniku Vlade. Druga je vila „Mir“ koja će se koristiti za prijem i boravak stranih predsjednika država ili vlada i drugih najviših stranih gostiju koje primaju predsjednik Republike i predsjednik Vlade.
Meni lično, iz optike skromnosti kao vrline, se puno više sviđa holandski predsjednik vlade Mark Rutte koji na posao ide biciklom nego predsjednica vlade Ana Brnabić koja živi u velelepnoj vili. Pošto su me naučili da budem ponizna pred Gospodom, , uvijek sam se distancirala od megalomanskih ideja pa velelepnost kod mene najprije izaziva primisli o sumanutoj ideji veličine, a onda se na nju nadoveže pitanje zašto neko ima potrebu da živi u tolikoj vili. Tačnije rečeno, pokušavam da razjasnim kako taj „veliki jer živi u velikom“ vidi samog sebe, kako ga vide drugi i šta on misli o tome kako ga vide drugi, kako je to tumačio stari dobri Erik Erikson, da li je zaista toliko veliki kakvim sam sebe smatra ili su u pitanju samo iluzije o sopstvenoj važnosti i veličini. Zatim mi se javi misao o psihološkom fenomenu tzv. odškrinutih vrata po kom kad jednom pređeš crvenu liniju ostaneš motivisan da i dalje budeš iza linije, a ako činih grijehe, onda je svaki sljedeći veći od onog prethodnog. Tek na kraju počnem da razmišljam o tome da bi ta vila državi mogla da donese lijep prihod od ulaznica turista, ako bi bio otvoren za posjete.
Jovanka Broz je bila mučenica o koju se država teško ogriješila, ostavivši je da živi sama i nezaštićena u krajnje nehumanim uslovima, nekad gladna, nekad bez grijanja, a nekad bez struje i vode. Jovanka je puno propatila i njene suze su obilježile prostor u kom sada živi predsjednica Vlade Srbije. Koliko god vila bila renovirana i izgledala velelepno, u njoj je ostao neizbrisiv trag Jovankinih suza. Svaka osoba koja ima savjest ili posebno razvijenu duhovnost nakon nje ne bi mogla mirno da spava u tom prostoru, jer energije suza, koje samo malobrojni mogu da shvate, napadaju um svakog narednog stanara.
Ukradeni predmeti:
Jovanka Broz nikada nije bila materijalista, i sigurno joj je puno teže pao gubitak uvažavanja nego tepisi i lusteri, ali postoji imovina pokojnog Josipa Broza Tita za kojom ne bi trebala da plače samo ona, već i cijela Srbija. Da budem preciznija, radi se o poklonima koje dobije predsjednik države za vrijeme vršenja te dužnosti, a koje ne mogu pripasti njemu lično već postaju vlasništvo države. Neki od takvih vrijednih poklona koji su imali puno medijske pažnje kad su stigli u Srbiju su bili npr. konjička sablja sa drškom bogato ukrašenom briljantima, koju je Titu poklonio Josif Visarionovič Staljin za zasluge u borbi protiv fašizma, zatim korintski šljem s kraja VII vijeka prije naše ere, koji je Titu poklonio grčki kralj Pavle, onda detalj antičkog mozaika koji mu je poklonio Đovani Anjeli (Giovanni Agnelli) , direktor “Fijata” i servis za kafu od zlata i srebra koji je poklonio sveruski patrijarh Aleksej. Ova četiri predmeta sa velikom istorijskom vrijednosti su nestala i počinioci tih krađa nikada nisu pronađeni. Međutim, za jedan od njih, sat marke “Philippe Patek”, koji je prije više decenija Tito lično kupio za 350 franaka i nosio ga za života, je otuđen od imovine države Srbije i nezakonito prodat na aukciji u Švicarskoj za 3, 5 miliona švicarskih franaka.
Ja još nisam zaboravila rečenicu koju je prije više godina za medije dao advokat Toma Fila, tadašnji pravni zastupnik Jovanke Broz: „Zaostavština iza pokojnog Josipa Broza je bila upisana u četiri spiska, od kojih su tri bila dostupna, a četvrti se krio i vodio kao najstrožije čuvana tajna. Pokojna Jovanka mi je rekla da je pet-šest komisija prolazilo kroz kuću u kojoj je stanovala, i svaki put je poslije njihove posjete ostajalo sve manje stvari. Na kraju ništa nije ostalo, čak ni četkice za zube“. Ako ostavimo po strani te spiskove, ostaje činjenica da se ime Jovankinog muža, Josipa Broza u kolektivnom pamćenju nekako fokusiralo za „Kuću cvijeća“ na Dedinju gdje se nalazi njegov grob i Muzej „25 maj“. Vila „Mir“, koja se nalazi u komšiluku, je dva puta dolazila u fokus pažnje javnosti, kad je u njoj uhapšen Slobodan Milošević i kad ju je Vlada Srbije dodijelila za upotrebu za goste predsjednika i Vlade Srbije.
Za cijeli taj stambeno-muzejski kompleks u Užičkoj 15 na Dedinju, ostalo je jedno važno svjedočanstvo vremena o razmjerama krađe vrijednih predmeta iz tog prostora, koje je zabilježila beogradska novinarka Slobodanka Ast još 2001 godine, kada je u beogradskom nedeljniku „Vreme“ objavila najblaže rečeno šokantnu priču pod nazivom„Pozajmljeno ili ukradeno“.
U njenom tekstu je navedeno da u Muzeju istorije Jugoslavije, koji je objedinio likovne zbirke Memorijalnog centra “Josip Broz Tito” i Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije, nedostaju neki od najpoznatijih djela naših slikara dvadesetog vijeka, kao što su Most na Šidini Save Šumanovića, Ranjenik Paje Jovanovića, Devojka sa lautom Đure Jakšića i Vesela braća Uroša Predića! Ova četiri djela više nisu u Muzeju jer su “preuzeta na određeni rok radi opremanja reprezentativnih državnih prostorija”! Ove četiri slike su samo uvod u spisak koji je, zahvaljujući nekolicini istoričara umjetnosti, postao dokaz kako je država Srbija otimala sopstveno kulturno blago. Tu su još tri ulja na platnu Paje Jovanovića Igra, Posijelo i Dvoboj, Atinjanka kod toalete Vlahe Bukovca, Njegoš i melodija Ivana Meštrovića, četiri pejzaža Petra Lubarde sedam skulptura Frane Kršinića, tri ulja Milana Konjovića itd.
Memorijani centar :
Memorijalni centar “Josip Broz Tito” je posjedovao muzejski fond od oko 200.000 eksponata raspoređenih u 16 zbirki, i prema mišljenju dr Irine Subotić, sagovornice Slobodanke Ast, “jedinstven je fenomen u svijetu, jer u muzejskoj praksi nije zabilježen bolji i kompletniji fond posvećen jednoj ličnosti i jednom vremenu” koji bi se morao očuvati kao cjelina, i da se nikako ne bi smjelo dozvoliti rasparčavanje muzejskih zbirki“.
Kustosi Memorijalnog centra “Josip Broz Tito” su precizno popisali da je arheološka zbirka tada imala 112 autentičnih eksponata, zbirka starog oružja 177, zbirka primijenjene umetnosti 2075, odlikovanja J.B. Tita, od kojih su mnoga bila od plemenitih metala sa dragim kamenjem je bilo 106, u etnološkoj zbirci je bilo 4774 eksponata, a u likovnoj 3886.
Iz teksta „Pozajmljeno ili ukradeno“proizilazi da su stotine slika izuzetne vrijednosti iznošene iz trezora najčešće bez ikakve dokumentacije, a da je kasnije nestala i detaljna, decenijama vođena dokumentacija o svakom umjetničkom predmetu. Stručnjaci iz Muzeja istorije Jugoslavije su izjavili da ili ne znaju gdje se ta djela nalaze ili da do njih ne mogu da dođu. To bi faktički značilo da su mnoga od ovih vrijednih umjetničkih djela možda nepovratno izgubljena. Pozajmljivači iz državnih struktura su manje formalno prilazili pozajmicama; pojedina platna su primijećena u nekim kabinetima, ali se čini da je većina umjetnina završila u privatnim prostorijama. Jedini pozitivni izuzetak u ovoj mračno priči je bio kabinet tadašnjeg predsjednika države Dobrice Ćosića koji je na revers pozajmio tri slike Zrenjanin Nikole Graovca, Dolina Ibra Danice Antić i Beograd Đorđa Andrejevića Kuna i taj revers je obnovljen 1999 godine. Nedostaju brojna djela koja su od kapitalnog značaja za ovu zbirku: Predio Nadežde Petrović, Sunce nad Bokom Petra Lubarde, Odmor Ljube Ivanovića, Ibarska kotlina sa tvrđavom Bete Vukanović, Sunčani predio Mila Milunovića i Dubrovnik Peđe Milosavljevića, Skica obješenih na Terazijama 1941 godine Aleksandra Deroka i pastel Poslije pada Đurđevih stupova Nadežde Petrović iz 1912. godine. Na poleđini Nadeždinog crteža se nalazila naljepnica Udruženja prijatelja umetnosti “Cvijeta Zuzorić” na kojoj je zapisano da je bio izlagan 1938 godine.
Ljubitelja umjetnosti kao što sam ja, zaboli duša kad vidi ovako besramno čerupanje državnog blaga. Naime, takođe nedostaju slike stranih autora kao što su Dijana u lovu Andrije Medulića, Povratak sa tržnice nepoznatog flamanskog umjetnika, dvadesetak slika iz Holandije, Francuske, Rusije, Italije i Austrije iz XVII, XVIII i XIX vijeka kao i skulpture Petra Palavačinija, Frane Kršinića i Ota Loga.
Optužbe za krađu:
Pisac i istoričar umetnosti Živko Brković je 2001 godine optužio Slobodana Miloševića i Miru Marković da su uzurpirali zaštićene prostore i oteli neprocjenjiva dobra nacije. Živko Brković je do 2019 godine javno ostao pri ovim svojim tvrdnjama a vjerujem da bi, da sam ga uspjela pronaći, i danas bio dosljedan i koherentan u svojim optužbama. Ja kod optužbi uvijek imam zadršku u rasuđivanju jer sam dugo vremena radila sa krivičnim predmetima i uvidjela da nije sve uvijek tako kako izgleda na prvi pogled. Ponekad je iza šefa stajao neki potrčko ili du.euvlakač, koji je stekao povjerenje svog poslodavca i iza njegovih leđa koristio priliku za sopstveno bogaćenje, a šefova jedina odgovornost je bila nedostatak nadzora. Ponekad je najbitniji akter lopovluka bio onaj od kog se to najmanje nadalo. Samo kažem da svakog mogućeg lopova iz struktura vlasti treba uzeti u obzir i da opcije moraju imati dovoljnu širinu, kako bi zaključivanje o činjenicama bilo ispravno.
Porodica Milošević-Marković se zapravo uselila u pomalo nedefinisan prostor u Užičkoj 11. Tu je nekada bila Spomen zbirka, pa je postala zvanična rezidencija predsednika SR države, zapravo pola rezidencija, pola muzej a mogla je da posluži i kao bunker. Poslije izbora za predsednika Jugoslavije Slobodan Milošević se sa porodicom prvo preselio u Bijeli dvor, ali je ubrzo svoje porodično prebivalište “proširio” i na Užičku 15, nekadašnju rezidenciju Josipa Broza i njegove supruge Jovanke. Po pisanju Slobodanke Ast, prethodno zdanje je temeljno renovirano, nakon čega je usijedila i velika seoba umetničkih predmeta. Posred nekadašnjeg Memorijalnog centra i parka podignut je zid: rezidencija u Užičkoj 15, Spomen zbirka, sada nazvana vila “Mir”, Biljarnica i Lovačka kuća su odvojene od ostalih objekata. S druge strane zida ostali su Muzej “25. maj”, Kuća cvijeća, Stari muzej i Muzej “4. juli”.
Po tvrdnjama eksperata o dragocjenim umjetničkim predmetima, likovna zbirka je imala više od 3500 umjetničkih djela, a bilo je djela primenjene umetnosti kao što su primjerci renesansnog nameštaja koji po svojoj vrednosti spadaju u takozvanu nultu kategoriju, zatim dragocjena kolekcija srebrnine, porculana, majolike, tapiserija, tepiha, kao i biblioteka od 20.000 knjiga. Međutim, izostala je njihova prava naučna obrada, vrednovanje i objavljivanje u stručnim publikacijama.
Nova vlast je odlučila da se ovaj muzejski prostor “preparceliše” i da se muzejska dobra preraspodjele na način da je dio muzejskih eksponata smješten u depo, a brojne slike, ukrasni i drugi predmeti preseljeni su u rezidenciju u Užičkoj 15. Kustosi i drugi stručni ljudi (valjda nepoželjni svedoci) su premještani na druga radna mjesta, neki su ostali bez posla, a neki su sebi obezbijedili u narodu nepopularni „bijeli hljeb“.
Pravni status:
Memorijalni centar “Josip Broz Tito” je postojao od 1982 do 1996 godine. U Centru su se čuvale i izlagale zbirke izuzetne umetničke i istorijske vrijednosti, koje su predstavljale neku vrstu legata. Mr. Gorica Erceg-Sarajčic je Slobodanki Ast izjavila da taj bogati muzejski fond nije dobio pravnu zaštitu kao kulturno dobro, tako da je od vremena kada je Centar prestao da postoji, samo djelimično ostao pod brigom nove nadležne stručne institucije – Muzeja istorije Jugoslavije. Ona je sa gorčinom naglasila da su stručnjaci iz Muzeja istorije Jugoslavije morali da se obraćaju Miloševićevom šefu kabineta da bi došli do pojedinih eksponata kako bi ih uvrstili u neku izložbu ili postavku.
Gorepomenuti Živko Brković, koji je radio u ovom Muzeju, je tražio pomoć od Zavoda za zaštitu spomenika i dobara, ali mu taj zavod nije odgovorio. Zatim je 15. oktobar 1999 u časopisu “Danas” uputio i otvoreno pismo dr. Mirjani Marković u kome je postavio pitanje šta je sa umjetničkim i drugim blagom iz ovog značajnog muzeja, ali mu ni supruga Slobodana Miloševića nikada nije odgovorila. Brković je prije nekoliko godina tokom razgovora za “Vreme” upozorio da su umjetnička i druga dobra ostala van svake kontrole i da postoji opasnost da budu otuđena, privatizovana ili opljačkana.
Gde je sve to muzejsko blago završilo? Da li je pod stručnim muzejskim nadzorom? Da li je bezbjedno? Spomen-zbirka je za potrebe svoje muzejske kolekcije u suterenskom dijelu imala prostor uređen za čuvanje eksponata: iza metalnih vrata koja su se otvarals na šifru nalazile su se posebne sobe, opet sa metalnim vratima i specijalnim muzejskim policama i kasetama. Šta je sada u tim depoima? Zbog svih navedenih nepoznanica, ovaj tekst bismo mogli da završimo sa dva ključna pitanja Slobodanke Ast: Gdje su eksponati iz Spomen zbirke? I, šta je sa arhivom o ovom muzejskom blagu koja je decenijama brižljivo vođena? Ja bih još dodala i pitanje gdje su lopovi koji su imali dovoljno drskosti da svoje šape stavljaju na blago koje bi trebalo da pripada svim građanima Srbije?