Piše: Jagoda Savić
.
Približava se 2 juni, dan kada Italija slavi dan Republike. Tog dana 1946 godine Italijani su glasali o tome da li žele monarhiju ili republiku kao svoje državno uređenje. Mjesec dana prije glasanja Vittorio Emanuele III je tron prepustio svom nasljedniku da bi monarhija imala više uspjeha na glasanju, pa je na čelo monarhije došao Umberto II od Savoje. Važno je spomenuti i da su žene, koje su pravo glasa dobile dekretom od 31.01.1945 godine, tog dana po prvi put imale priliku da glasaju.
Bosna i Hercegovina i Republika Italija imaju izuzetno prijateljske i sadržajne odnose, koji su se posebno razvili posljednjih mjeseci. Italija je u Sarajevu i drugim gradovima Bosne i Hercegovine organizovala nekoliko vrlo zapaženih kulturnih manifestacija, od kojih bih posebno izdvojila izložbu umjetnika Luigi Ballarin-a u Gazi Husref begovoj medresi, predstavljanje pisma koje je Gazi-Husrev beg poslao duždu u Veneciju sa sjajnim studenticama Univerziteta Ca'Foscari i njihovom profesoricom Verom Costantini i nezaboravne barjaktare iz grada Arezzo koji u izveli spektakl koji će se sigurno dugo pamtiti.
Povodom ovog Dana Republike Italije želim vam predstaviti jedan biser talijanske kulturne baštine o kom se ne zna gotovo ništa. Radi se o poprsju Svetog Jovana Krstitelja za koje se smatra da je original i da ga je izradio Donatello, čuveni talijanski kipar rane renesanse. Naime, u kapeli Svetog Jovana Krstitelja u talijanskom gradu Siena se nalazi kip čija glava i gornji dio su identični poprsju o kom govorimo. Ovo poprsje je neposredno prije 27.10. 1641 godine stiglo u Hrvatsku kao vjenčani dar banu Petru Šubiću Zrinjskom. Poprsje Svetog Jovana Krstitelja je rađeno u mermeru Carrara i dobilo je patinu svijetlo zelenkaste boje. Inače, Donatello je dosta doprinio uvođenju realizma u obradi portreta i figure, a samo poprsje pripada njegovoj završnoj fazi i ima odlike razvijenog stilskog izraza. Izraz lica Svetog Jovana je teško opisati, na njemu ima nekoliko pomiješanih emocija patnje, bola i tuge, i veoma je izražajno. Kad pogledamo to lice , ono u nama istog momenta izazove jako saosjećanje.Isto tako se dešava i da se tog izraza lica i kasnije više puta prisjetimo, i da nam dođe u misli bez nekog vidljivog povoda. Može se reći da ko to lice jednom vidi, da ga teško zaboravi. Ja vjerujem da se radi o originalnom djelu velikog talijanskog umjetnika upravo zbog tih jakih emotivnih reakcija koje taj nezaboravni lik probudi u nama.
Poprsje Svetog Jovana Krstitelja je neposredno prije 27.10. 1641 godine stiglo u Hrvatsku kao vjenčani dar banu Petru Šubiću Zrinjskom, inače bratu Nikole Šubića Zrinjskog. Poprsje mu je poklonila takođe veoma poznata vlastelinska porodica Frankopan, jer se Petar Zrinjski tada oženio Anom Katarinom Frankopan. Tim vjenčanjem su se ujedinile dvije tada najveće i najmoćnije hrvatske porodice. Na vjenčanju je bilo nekoliko stotina zvanica, među kojima su bili i zastupnici vladara i mletačke republike, a povorku je pratilo i nekoliko hiljadu građana. Vjenčanje je obavljeno u karlovačkoj kuriji koja je bila u vlasništvu porodice Frankopan. Istoričar Radoslav Lopašič kaže da je slavlje trajalo danima.
Što se tiče privatnih zbirki umjetnina u Hrvatskoj, one su često nedostupne javnosti, stručno neobrađene i bez mehanizama zaštite kulturne baštine. Poprsje Svetog Jovana Krstitelja je bilo u vlasništvu privatne porodične kolekcije Milana Sporčića u Zagrebu. Zato se postavlja pitanje kako je poprsje iz dvorca Petra Zrinjskog uopšte stiglo do Sporčića? Porodica Zrinjski je imala više dvoraca, ali se pretpostavlja da je poprsje bilo u dvorcu Ozalj.
Petra Zrinjskog i Frana Krstu Frankopana, brata njegove žene, su uhapsili u Beču 1670 godine kad su išli na pregovore sa tamošnjim vlastima. Petra Zrinjskog su optužili da je htio postati vladar, što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca, a Frankopana da je pozivao na ustanak. Odlukom cara i kralja Leopolda I osuđeni su na smrt i pogubljeni odsjecanjem glave 11.04.1671 godine a sva imovina im je konfiskovana, pa su dvorci opljačkani i potpuno opustošeni, a nekoliko ih je ostalo sačuvano i dodijeljeno drugim vlastelinima na korištenje. Pričalo se da je Ana Katarina Zrinjski uspjela negdje da sakrije jedan dio umjetnina koje je posjedovala porodica. U porodici Zrinjski je do 1670 godine kao upravitelj dobara radio Tomas Kukuljević, djed Ivana Kukuljevića Sakcinskog, predvodnika pokreta hrvatskog preporoda. A Ana Ivona, supruga Milana Sporčića, je poticala iz porodice Kukuljević.
Jadranka Vinterhalter, tadašnja uposlenica Muzejskog dokumentacionog centra, je u svom tekstu o ovom poprsju napisala i da je Vinko Zlamalik, tadašnji direktor Strossmayerove galerije, pismeno zamolio vlasnika poprsja Svetog Jovan Krstitelja da ta umjetnina ne izlazi iz zemlje i da bi u slučaju društvenog otkupa poprsje dobilo mjesto u postavi stranih majstora.Međutim, vlasnik kolekcije je zbog finansijskih problema imao namjeru prodati poprsje. Tako su mu jednog petka, mislim da je bila 1986 godina, nakon završetka radnog vremena , na razgovor došla dva navodna kupca i ponudila mu astronomsku sumu novca za poprsje. Kupovinu su platili čekom koji je bio naplativ tek u ponedeljak ujutro, ali su sa sobom odmah odnijeli poprsje.
Kad je vlasnik poprsja u ponedeljak otišao u banku i dao ček šalterskoj službenici da ga naplati, otkrilo se da ček uopšte nije imao pokriće i da je Milan Sporčić prevaren.U njegovu kolekciju su došli inspektori iz krim službe Policijske uprave Grada Zagreba i napravili zabilješku o toj prevari. Tada sam ja spomenula da bih im možda mogla pomoći da te prevarante nađu i uhapse. Naime, tog petka, kad su „kupci“ umjetnine ušli u zgradu kojoj se nalazila privatna kolekcija Sporčić, na prizemlju smo zajedno ušli u lift njih dvojica i ja. Tada je u moj um došla ničim izazvana misao da treba da ih pažljivo osmotrim i da zapamtim kako izgledaju, a da nisam shvatala zašto. Moj opis je bio toliko detaljan i precizan, da su inspektori odmah rekli „Da, prepoznali smo ih po Vašem opisu i znamo o kome se radi. Sad još samo treba da ih pronađemo.“ Policijska krim služba je odlično odradila svoj dio posla i nekoliko dana nakon našeg razgovora, inspektori su Milanu Sporčiću vratili poprsje. Ja sam tada bila jako ponosna na sebe jer sam doprinijela pronalaženju poprsja, pa se uopšte nisam sjetila da se pitam odakle je došla ta misao da im zapamtim likove i kako je ta misao unaprijed znala da će njihov opis biti potreban?
Postoji nekoliko pitanja na koja treba dati odgovor. Kip Svetog Jovana Krstitelja iz Siene je urađen 1457 godine, a vjenčanje Zrinjski- Frankopan je bilo 1671 godine. Ako pretpostavimo da je i poprsje urađeno te godine, kao prvo pitanje se nameće gdje je poprsje bilo i ko ga je čuvao 184 godine, dok nije stiglo u Hrvatsku? Donatello je umro 13.12.1466 godine, dakle on kao autor ga nije mogao prodati Frankopanima, to je mogao da uradi samo neko drugi.
Stručna mišljenja:
Nekoliko uglednih hrvatskih intelektualaca su smatrali da je poprsje Svetog Jovana Krstitelja zaista djelo Donatella. Poznati hrvatski kipari Ivan Meštrović i Frano Kršinić su još prije osamdeset godina iznijeli svoje uvjerenje da je poprsje izvajao Donatello. Međutim, prvi stručnjak koji je povezao poprsje iz Zagreba sa kipom Svetog Jovana Krstitelja u Sieni je bio prof.dr. Grgo Gamulin, istoričar umjetnosti i likovni kritičar sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Obzirom na to da je poprsje rađeno u mermeru a statua u bronzi, profesor je vjerovao da je poprsje original,a da je kip rađen na osnovu njega izradom kalupa tehnikom koja se zove „Fusione a cera persa“ , uz pomoć rastopljenog voska , koji se topi na 600 stepeni. Nakon prof. Gamulina je isto mišljenje dala akademik prof. dr. Vera Horvat-Pintarič, član Hrvatske akademije nauka i umjetnosti.
Gdje je sada poprsje Svetog Jovana Krstitelja?
Poprsja Donatellovog Svetog Jovana Krstitelja nema u Registru zaštićenih kulturnih dobara Italije iako se radi o originalnom djelu jednog od najpoznatijih italijanskih umjetnika. Pretpostavljam da Ministarstvo kulture Italije ni ne zna gdje se ovo poprsje sada nalazi, a možda ne znaju ni da ono uopšte postoji.
Poprsja Donatellovog Svetog Jovana Krstitelja nema ni u Registru zaštićenih kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Veljko Mihalić je u časopisu „Muzeologija“ 45/2008 objavio popis svih 28 privatnih zbirki koje su darovane Gradu Zagrebu, sa imenima i prezimenima porodica darovatelja, adresom gdje se nalaze, sa preciznim pravnim osnovom darivanja i ustanovama kojima je Grad Zagreb povjerio te zbrike na upravljanje. Od tih 28 zbirki, njih 13 su upisane u Registar zaštićenih kulturnih dobara, ali zbirke Milana Sporčića nema među njima. Jedini tekst o njemu je objavljen 1984 godine. Ja sam poprsje posljednji put vidjela 1987 godine i zanimale su me informacije o njemu jer je Sveti Jovan Krstitelj moja krsna slava , odnosno kako kaži Italijani svetitelj zaštitnik porodice.
Nepoznata mi je sudbina Milana Sporčića. Nisam uspjela naći nikakve tragove o njegovom životu niti o njegovim aktivnostima u zadnjih 38 godina niti se poprsje Svetog Jovana Krstitelja igdje spominje. Milan Sporčić je mogao prodati svoje umjetnine, mogao je biti opljačkan u ratu , mogao je pobjeći negdje u inostranstvo a umjetnine sakriti na sigurno mjesto u Zagrebu, a mogao je postojati i regularan ostavinski postupak nakon njegove smrti jer je imao kćerku i unuku koju sam takođe poznavala.
Kad se sve sabere, nema validne informacije o tome ko sada čuva poprsje Donatellovog Svetog Jovana Krstitelja, a to impresivno djelo zaslužuje da ga vidi cijeli svijet. A prije nego što bi se pokazao cijelom svijetu, bilo bi poželjno da se poprsje nađe i da italijanski stručnjaci dobiju priliku da se o njemu izjasne. Procedura nalaže da bi trebali odgovoriti na pitanje zašto su dvije glave, ona na poprsju i ona na kipu u Sieni potpuno identične?