Piše, Sejo Omeragić, Global
Kad bi u rijetkim časovima dolazila struja u opkoljeno Sarajevo, imali smo priliku gledati srpsku ratnu propagandu. Nakon ubijanja Sarajlija u prvih par mjeseci, novinar Risto Đogo počeo je izvoditi svoje performanse ismijavanje žrtava svakodnevnih masakara.
Zgražanje stranih novinara izazvala je njegova gluma invalida nakon zločina na Markalama, kada je prodavao nekakvo povrće u studiju, a onda hramljući došao do mjesta gdje je vodio dnevnik gebelsovske TV Srne. U svojoj knjizi „Proizvodnja rata“ Mark Thomson je zapisao: “Njegove uvrede protiv Bošnjaka nemoguće je svesti na objašnjenje ljudskim jezikom. Vrijeđajući Muslimane en masse i druge lojalne Vladi u Sarajevu, on svoju publiku potsjeća da su Muslimani apsurdne, smiješne, prirodne mete viceva. “Njihova” patnja nije ljudska patnja, nije kao “naša”.
U tim prvim mjesecima Đogo je često pokazivao isti snimak predsjednika Alije Izetbegovića, pored Narodne banke, cinično tvrdeći da se krio u trezoru. Dakle, autor ove laži o trezoru je Risto Đogo. I upravo tu njegovu laž i njegovo ruganje žrtvama Sarajeva, prihvatila je brojna bošnjačka duševna bijeda.
Godinama se evo pitam ko su ti ljudi koji u to vjeruju i šire laži o prvom Predsjedniku BiH? Oni koji su bili uglavnom daleko od ratnih užasa, koji nisu svjedočili tragedijama u opkoljenim gradovima Bosne, danas govore da su Alija pa evo sad i Bakir, proveli rat u trezoru. Trezor je najčešća riječ mnogih izbora. U tim lažima im se priključuju brojne slične duševne bijede iz drugih gradova BiH. Neki naši ljudi u inostranstvu koji ni zvuk metka nisu čuli osim na filmovima. Tu su i oni koji nemaju pojma šta se ovdje događalo, ali klevete i pljuckanje prema Izetbegovićima im je lijek za dušu.
Možda će se jednog dana neko i pozabaviti lažima kojima primitivno robuje bošnjački narod i rizikuje po ko zna koji put svoj opstanak. Srbi jednom proizvedu laž, par puta je ponove, a glavni dileri su Bošnjaci.
Bila je to najhrabrija Armija. Desetinama naroda koji su se u ovom svijetu zla borili za slobodu, Armija Republike Bosne i Hercegovine je bila uzor. Divili su joj se i Čečeni u vrijeme svoje borbe za slobodu i o tome javno govorili. Nikome ni danas nije jasno kako je jedan narod određen za uništenje opstao. Kako se iz pepela i ruševina, od gotovo uništenog naroda rodila najljepša borba koju je svijet vidio. Zna se da onim koji su nas napadali ni danas nije jasno kako su pred tolikom silom opstali a onda počeli uzdizanje i krenuli u velike pobjede. I naravno da je tu Armiju hrabrih zaustavio dvolični svijet i politika evropskog licemjerja. U svim memoarskim tekstovima onih stranaca koji su svjedočili o ratu protiv BiH stoji samo čuđenje nad nadljudskom borbom.
Ali, ne lezi vraže. Ne možeš slagati o Armiji koja te je porazila, ali imaš druge načine da je poniziš. Koji bi narod pristao na laži i vrhovnog komandanta takve svoje armije pretvorio u kukavicu?
Ima jedan, postoji ovdje na Balkanu i sklon je trideset godina poslije herojske odbrane i slavnih pobjeda prihvatiti najprimitivniju zločinačku propagandu davno upokojenog Rista Đoge. Ova laž se javlja danas, kao što se ponavljala i u svim dosadašnjim izbornim kampanjama.
Narod smo sa pauzom u životima, u pamćenju, politički nezreli i nedovršeni, uvijek na pola puta. Ovakvi odgođamo i svoju budućnost.
Kad je cijeli svijet govorio o genocidu u Srebrenici, kad su ga svjetski sudovi presudili, Beograd je izvukao Nasera Orića i godinama izmišljao nekakve njegove zločine. I kad ga je Hag oslobodio – progonili su ga. Godinama su srpski režimi tako zataškavali strašni zločin genocida. I sve do danas nema priznanja, ima samo uporno i bezobzirno negiranje zločina genocida u Srebrenici.
U okviru iste strategije danas za prvog predsjednika Izetbegovića govore čak i da je prodao Srebrenicu. O tome galame neki Srebreničani kojima je Del Ponte zabranila da svjedoče protiv Nasera Orića, jer su pronađeni među saradnicima srpske obavještajne službe. I to piše u njenim memoarima. Samo što Bošnjaci ne čitaju, oni su usmeni narod. Što može na njihov jezik stati, to mnogi ne bi mogli ni na leđima ponijeti.
Oni koji mu prigovaraju da se krio u sefu Narodne banke, trebali bi pročitati zapise Larryja Hollingswortha, šefa Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice, kojeg je potpuno zbunila hladnokrvnost starog Izetbegovića nakon što je granata razorila zid u Predsjedništvu, gdje su razgovarali. Hollingsworth piše da se od užasa, ni sam ne zna kako, našao na podu, a kad se ogromna prašina stišala, ugledao je pred sobom cipele i iznad Izetbegovića, koji je mirno sjedio sa gomilom prašine na odijelu. Svuda okolo bili su rasuti komadi cigle. Holingswort je zaključio da je Izetbegović, i u takvom trenutku, gledao u suprotnom pravcu, da njemu ne bude nezgodno. Pitao ga je brižno: “Jeste li dobro?” I imao je, primijetio je Larry, taj česti samouvjereni početak osmjeha u uglu usana.
Desetine stranaca koji su svjedočili njegovu hrabrost, stavljali su to u njegovu snagu vjere. Njegovi tjelohranitelji su se žalili da su bili izloženi gore od boraca u rovovima šta je sve rizično radio, a oni ga morali pratiti. Bio sam svjedok u bivšoj ulici Kralja Tomislava, kako im govori da ga ne prate u vrijeme paklenog granatiranja centra Sarajeva. Granate su padale svakih nekoliko sekundi, vladala je strašna lomljava, na sve strane su pucali zidovi i rušili se. Ulice Sarajeva su bile potpuno prazne. Četiri tjelohranitelja su se sklonili u jedan haustor dok je Izetbegović ispred mene šetkao kao da se ništa ne događa. Išao sam sporo, desetak metara iza njega, ne želeći da ga preteknem zbunjen tim prizorom. Zastao je negdje ispred kafane San. I ja sam stao i posmatrao taj njegov mir dok su oko nas grmile strašne eksplozije. Prošla je čitava vječnost dok nisam krenuo u pedesetak metara udaljenu redakciju Slobodne Bosne. Primijetio me je i jedan drugom smo mahnuli.
Nedavno je slavni pisac Abdulah Sidran, ušutkao sagovornika koji je počeo naklapati o trezoru i kukavičluku Izetbegovića. Ispričao je događaj kad je iz Sarajeva onim poznatim putem smrti krenuo za Dobrinju sa Izetbegovićima. Bakir je vozio, meci su udarali u auto, a pisac je primijetio da se ni otac ni sin nisu ni trznuli, nego su mirno nastavili razgovarati.
Ja bih mogao pričati o desetinama slučajeva koji su vezani za rahmetli Aliju Izetbegovića a u kojima je bilo previše hrabrosti ili najviše vjere u Boga.
Nemam ništa protiv ovih laži, ma koliko bile stravične. Laž košta najviše onoga koji vjeruje. I kad- tad dođe po naplatu.
Srbi proizvode laži sa preciznim i dugoročnim ciljevima. Sumnjam da je iko od njih mogao pretpostaviti da će laž novinara Srne Riste Đoge što je završio na dnu Zvorničkog jezera trajati ovoliko dugo među Bošnjacima i uporno se ponavljati.
Samo se pitam: Kakav su to primjerci koji 30 i kusur godina njeguju i ponavljaju ruganje Riste Đoge njihovom iskasapljenom narodu.
Nemam ništa protiv laži. S njom najlakše prepoznaješ ko je ko.