Tristan De Cunha – Ostrvo na kraju svijeta

Tristan de Cunha: Ostrvo na kraju svijeta

Da bi uopšte mogli nogom stupiti na ovo ostrvo, prvo je nužno da pošaljete molbu mailom, zatim morate čekati odobrenje, provjeriti red plovidbe i držati fige da se vrijeme ne pogorša.

„Negdje na kraj svijeta“, nalazi se usamljeno ostrvo Tristan da Cunha, a iako je na kraju svijeta, mogao bi biti upravo ono što tražite. Zamislite da sjedite u baru zvučnog imena – Albatross, i slušate zvuke sa džuboksa na najudaljenijem naseljenom ostrvu na planeti, u društvu domicilnog stanovništva, lokalnih ribara, britanskog sveštenika, škotskog zubara i američkog naučnika. A ne, nije to još jedan blockbuster iz Amerike, u kojem su posloženi svi najzvučniji glumci, niti još jedan film o Indiana Džonsu, to je otok Tristan de Cunha, u punom koloritu.

Vlasnik bara u kojem se okupljaju domicilni opušteni stanovnici oslobođeni svih strahova, i onog za egzistencijom, ali i svakodnevnih sa kojima se mi stanovnici urbanih gradova susrećemo, odgovorno tvrdi kako na otoku nema straha od kriminala, čak i da se napijete „kao letva“, neko od „domorodaca“ bi vam pomogao i bez samoposluživanja novčanikom iz vašeg džepa.

Ovo ostrvo, djeluje poput mjesta bačenog u sred Atlantskog okeana na položaj 37° južne geografske širine i 12° zapadne geografske dužine spada u okvir Svete Helene, zavisnog teritorija Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske.

Početkom šezdesetih godina na ostrvu se aktivirao vulkan, zbog čega se stanovništvo od stotinjak ljudi većinom preselilo u Veliku Britaniju, ali su se kasnije i vratili. Danas ih ondje živi tek oko 400.
Između brda i brdašaca na ravnici leži prijestolnica Edinburgh – ili Edinburgh na sedam mora.

Otok ime duguje portugalskom pomorcu Tristãu da Cunhi, koji ga je nazvao po a po kome drugome nego po sebi. Vrh kraljice Mary najviši je na otoku – iznosi 2010 metara, a zimi se zabijeli od snijega.

Lokalni dijalekt zvuči zanimljivo jer su riječi nastale miješanjem škotskog, britanskog, južnoafričkog, američkog, nizozemskog, talijanskog i irskog. Razlika između engleskog i „tristandakunjskog“ jezika ima, ali problema u komunikaciji s turistima (koji znaju engleski) nema. Otprilike kao Bosanci koji u Njemačkoj pričaju na engleskom.

Brodovi koji idu za Tristan da Cunhu primaju 12 putnika i plove tek nekoliko puta mjesečno, pa su mjesecima unaprijed bukirani, zbog toga ona priča o prethodnoj najavi i rezervaciji mailom.

Nije neobično da posjetitelji ostaju i po pola godine ili više, stanuju u selima i provode dane uživajući u prirodi i druženju s lokalcima. Ovisno o dobu godine mogu se promatrati i različite životinjske vrste poput obalnih pingvina ili atlantskih albatrosa pa je prilikom putovanja dobro provjeriti što se „nudi“ od flore i faune.

Na Tristanu nikad ne nedostaje krompira. Lokalci ga smatraju svojevrsnim osiguranjem i jedu ga gotovo svaki dan, pripremljenog na razne načine. Uzgaja se u tlu obogaćenom ostacima vulkana, zdrobljenih ljuštura jastoga i ovčje vune – svako ima svoju tajnu zbog koje će omiljeni krompir biti ponos parcele na kojoj raste, druga obavezna vrsta prehrane na ovom ostrvu je ishrana morskim specijalitetima, koji će vam zasigurno nedostajati kad se nakon nekog vremena vratite na kopno.