Učiniti sve da se ovakva ubijanja djece nikada, nikome ne ponove

Modul memorije završen je danas kod Spomen-obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995. manifestacijom pod nazivom “A bili su samo djeca”.

Na Spomeniku ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva povodom sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva i Dana pobjede nad fašizmom, izveden je muzički preformans sa više od 1.000 učenika, pod dirigentskom palicom profesora Mehmeda Bajraktarevića, a u saradnji s Udruženjem roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva.

Predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995 Fikret Grabovica kaže da iako su prošle tolike godine, bol ne prolazi niti će proći.

“Može se reći čak i da se pojavi i veća bol jer zločin ubijanja nedužnih i brutalnosti načina na koji je to učinjeno, bivaju sve očigledniji. Danas se događa još jedan susret naših emocija protkanih bolom, na mjestu koje predstavlja simbol stradanja djece grada u opsadi, njih 1.601 nevino ubijenih, nasilno otrgnutih iz roditeljskog zagrljaja”, istakao je Grabovica.

Poručio je da je fašizam zlo koje nanosi nesagledive posljedice, te da spomenik pred kojim stojimoposjeća, opominje i naređuje nezaborav.

“Vrijeme teče godine prolaze, a naša bol ne jenjava. Usjekline bola postaju sve dublje. Mi, koji smo svjedočili najnemilosrdnijim zločinima počinjenim u najneuhamanijoj opsadi grada u modernoj historiji imamo određene obaveze, ali i odgovornosti. Naš dug je prema njima, podjsećati, upozoravti, boriti se protiv ludila rata, sile i nepravde”, naglasio je Grabovica.

Predsjednica Unije civilnih žrtava rata KS-a Senida Karović istaknula je da se ovaj dan treba obilježavati na jedan poseban način, s posebnim senzibilitetom, naročito na mjestu gdje su pale prve civile žrtve opsade grada.

“Okupili smo se da se sjetimo 1.601 djeteta koje je nevino izgubilo život. Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana, ubijeno je više od 11.000 nevinih građana grada. Nažalost, danas živimo u vremenu kad sve se čini da se žrtve i agresor izjednače”, rekla je Karović.

Emini Kujundžić Begović 31. jula 1992. poginuo je brat Rizvan Kujundžić koji je tada imao deset godina.

“On je imao deset godina i tog dana je svojim tijelom i svojim životom, spasio moj. U Jukićevoj ulici, tog dana su poginuli moj brat, moja tetka, od tetke kćerka, moja nana. Jedina sam preživjela zahvaljujući mome bratu. Nakon šest mjeseci poginuo je i moj otac”, izjavila je hrabra, danas doktorica Kujundžić Begović.

Naglasila je da je njen zadatak bio da postane dobra osoba, da bude dobra kćerka i da se danas obraća pokoljenjima koja dolaze da učine sve da se ovakvo zlo više nikada i nikome ne ponovi.

Modul Memorije 2019. je zvanično zatvoren porukom mira i ljubavi koju šalju djeca, našu budućnost i budućnost naše domovine.

Nema poruka za prikaz