Ali-paša Varvar (Prozor, ? – Sivas, 1648.), jedna od najpopularnijih ličnosti u Anadoliji, a gotovo nepoznata u Bosni
Rodom je iz sela Varvari kod Prozora. U svom djelu „Mekalât“ lično navodi da je bio iz siromašne porodice, koja ga je poslala kao adžemi oglan u Istanbul. Počeo je obrazovanje na dvoru Galata, a nakon godinu dana je prešao u školu na dvoru Topkapi. Nakon desetogodišnjeg odgoja i obrazovanja postao je „dogandži“ (sokolar). Na toj dužnosti je prvi put sa sultanom Ahmedom I išao u lov u Edirnama. Za vrijeme vladavine sultana Mustafe I je bio na istoj dužnosti.
Za vrijeme vladavine sultana Osmana II ušao je u krug sultanu bliskih ljudi. U pohodima sa sultanom bio je dogandžija i zadužen za slanje sultanskih berata i fermana. Nakon te dužnosti prelazi na dužnost rizničara. 1622. kao spahija odlazi u Damask, ali nakon atentata u kojem su spahije ubile sultana Osmana, odmah je napustio spahije i vratio se u Istanbul. Sultan Mustafa ga imenuje za jenjičarskog agu u Egiptu, a nakon nekog vremena iz Kaira se vraća na dužnost „šahinbaše“ (glavnog sokolara). U tom periodu od četiri godine postao je blizak sultanu. 1629. sultan Murad IV ga imenuje zapovjednikom spahija i na tom položaju učestvuje u pohodu na Bagdad. Nakon toga imenovan je za beglerbega Mosula, a 1630. za beglerbega Kipra.
Nakon šestomjesečne dužnosti beglerbega na Kipru, postavljen je za beglerbega Adane (do 1632), a poslije toga je ponovno postavljen za beglerbega Kipra (do 1634.). Odatle je premješten za beglerbega Mer’aša. Dok je bio na toj dužnosti učestvovao je u borbama protiv Perzijanaca. Zajedno sa svojom vojskom je učestvovao u pohodu na Revan i Tebriz (Iran), a na povratku iz pohoda je po treći put imenovan beglerbegom Kipra (1635.). Godinu dana kasnije postavljen je na položaj beglebega Anadolije.
U novom pohodu sultana Murada IV na Bagdad (1638.), Ali-paša se sa svojom vojskom priključio glavnim snagama u Bolvadinu. Međutim, istovremeno se bio pojavio nekakav lažni „Mehdija“ (Mesija), koji se sa svojim pristalicama digao na oružje u Sakaryi, pa je sultan zapovjedio Ali-paši da uguši ovu pobunu i priključi se glavnici vojske. Kako Ali-paša u ovom zadatku nije bio uspješan, sultan ga je smjenio sa položaja beglerbega Anadolije i postavio na položaj sandžak-bega u sandžaku Bolu (1638.). Na čelu vojske ovog sandžaka učestvuje u pohodu na Bagdad. Prilikom opsade Bagdada ranjen je u glavu, a nakon što je grad osvojen (1639.), postavljen je na položaj rumelijskog beglerbega. Nakon osvajanja Bagdada učestvovao je sa velikim vezirom Kemankeš Mustafa-pašom u novom pohodu na Iran, međutim 4. avgusta 1639. potpisan je mirovni sporazum sa Iranom.
Na povratku u Rumeliju, pored dužnosti beglerbega, dobio je zadatak i inspektora. U Albaniji je riješio problem hajdučkih četa koje su ubijale kadije (sudije), ali se u svom djelu „Mekālât“ žalio na odustvo podrške centralne vlasti i velikog vezira u pogledu njegovog djelovanja u Rumeliji.
Kada je sultan Ibrahim (1640.) zasjeo na prijestolje, Ali-paša je razriješen dužnosti beglerbega i postavljen za sandžak-bega Saruhana, a naredne godine (1641.) za beglebega Vana. Nakon toga je imenovan za beglerbega Anadolije, Adane i napokon (1644.) za sandžak-bega Bolu’a. Nekoliko mjeseci poslije imenovan je za beglerbega Bosne, gdje će ostati do ramazana 1645. Napokon, u svoj rodni kraj, koji je napustio kao dijete iz siromašne porodice, vratio se kao vladar cijele Bosne.
2. ramazana 1645. postavljen je po četvrti put za beglebega Kipra, gdje će ostati godinu dana. Nakon toga je postavljen za namjesnika (beglerbega) Sivasa (1647.), u kojem će biti zabilježen na stranicama historije i zapamćen u srcima ljudi zbog zbog velike hrabrosti i podviga kakvom nema ravnog u cijeloj historiji osmanske države. Naime, centralna vlast iz Istanbula je zatražila od Ali-paše da u pokrajini Sivasa sakupi 30.000 kuruša i pošalje ih u Istanbul kako bi rasipnički i maloumni sultan Ibrahim mogao podijeliti bajramluk janjičarima i drugim činovnicima u birokratiji. Ali-paša je pozvao uglednike ove pokrajine i obavijestio ih o zahtjevu Istanbula, međutim kada su mu oni prikazali svoje godišnje poreze i davanja, zaključio je da je ovaj zahtjev neosnovan i nepravedan. Ali-paša je o tome obavijestio Istanbul, naglašavajući da je traženi iznos mnogo veći od uobičajenog i da premašuje mogućnosti stanovnika ove pokrajine. Uz taj zahtjev Ali-paša je bio dobio naredbu da suprugu prethodnog namjesnika Ipšir Mustafe-paše pošalje u Istanbul, koja je bila poznata po svojoj ljepoti. Maloumni sultan Ibrahim želio ju je za sebe, iako je bila pod „nikahom“ (bračnim ugovorom). Kako je Varvar Ali-paša odbio oba zahtjeva koji su mu došli sa dvora, odmah je smijenjen sa položaja beglerbega Sivasa. Spletkaroši sa dvora su odmah krenuli u osvetu. U Sivas su tri puta poslali probranu ekipu oficira i specijalaca dvorske garde, koji su imali zadatak da likvidiraju Ali-pašu. Međutim, on je svaki put osujetio njihovu akciju, ne dopuštajući im da uopće uđu u grad.
U proljeće je dobio poziv da dođe u Istanbul radi učešća u vojnom pohodu na Girit, međutim Ali-paša nije htio napustiti Sivas. Nakon toga je iz Istanbula stigla „emirnâma“ (zapovijed) iz kancelarije velikog vezira (ili šejhul-islama), kojom je centralna vlast željela postići sporazum sa svojim namjesnikom, međutim u ovaj slučaj su se umiješale i druge političke frakcije na dvoru tako da je nesporazum između centralne vlasti i namjesnika zadobio sasvim drugi oblik. Ali-pašin postupak je okarakteriziran kao pobuna.
Sultanija Valide Kösem (majka sultana Ibrahima), veziri i utjecajne birokrate na dvoru okupili su vojsku i prešli na Uskudar (azijski dio Istanbula), uzvikujući: „Imamo problem sa zlom!“ Na taj način su tražili su od šejhul-islama Abdurrahim efendije, kadiaskera Muslihuddina efendije, velikog vezira Hezarpâre Ahmed-paše i drugih uglednika da zajedno pošalju pismo Varvar Ali-paši kojim će ga udobrovoljiti da se preda. Spomenuti su to i učinili, međutim Ali-paša je već bio izgubio povjerenje u centralnu vlast u Istanbulu.
Pod utiskom ovog pisma, ali i zbog velikog nezadovoljstva naroda, Ali-paša je odmah počeo skupljati vojsku. Po njegovom mišljenju, sultan nije sposoban da upravlja državnim poslovima, stoga umjesto njega upravljaju žene, aludirajući na sultanovu majku Valide Kösem; namjesnici se za kratko i veoma često smijenjuju; kriza u narodu sve više raste, stanje seljaka i običnog čovjeka je sve jadnije, a domovina jednako propada. Najodgovorniji ljudi u vlasti trebali bi se sastati i zatražiti od sultana popravi stanje, jer im je to vjerska obaveza. Ukoliko sultan izda ferman po kojem se namjesnici ne bi mogli smjenjivati dok ne napune tri godine službe, situacija u domovini bi se popravila. – tvrdio je Ali-paša.
Međutim, centralna vlast je Ali-pašine zahtjeve i njegovo djelovanje okarakterizirala kao pobunu i odmah započela propagandu u tom smjeru. Prvo su htjeli oslabiti njegovu podršku koju je uživao u narodu i među uglednicima. Mehmed-paši Ćupriliću, koji je inače bio prijatelj Ali-pašin, u mjesecu februaru 1648. je naređeno da sa vojskom krene na Ali-pašu. Ipšir Mustafi-paša je imenovan za novog namjesnika Sivasa i serdarom (zapovjednikom) vojske koja bi trebala krenuti na Ali-pašu. U tajnosti je drugim beglerbegovima i sandžak-begovima zapovjeđeno da se sa svojim vojskama priključe Ipšir Mustafi-paši.
Ali-paša je mirno prepustio vlast Ipšir Mustafa-paši i 4. maja (1648.) zajedno sa svojom vojskom napustio Sivas, krećući se prema Istanbulu. Njegovo kretanje prema glavnom gradu predstavljalo je ozbiljnu prijetnju centralnoj vlasti. Kada je stigao u Tokat, narod mu se požalio na zulum njihovog namjesnika Dilaver-paše, pa im je pružio pomoć protiv njega. Kada je stigao u Sarıköy, obaviješten je da se Mehmed-paša Ćuprilić (tada namjesnik Karamana) sprema da ga napadne. Zanimljivo je da je netom prije ovih događanja Ćuprilić Mehmed-paša obećao Ali-paši da će biti uz njega. O tome Evlija Čelebi, njihov savremenik, prenosi riječi Ali-paše na sljedeći način:
„Köprülü Mehemmed-paša je jedan od onih kojih su mi govorili: ‘Ja sam zajedno s tobom i bit ću kurban na tvom putu!’, a sad dolazi sa vojskama iz četiri pokrajine!“
Narednog dana Ali-paša je uzeo 6000 probranih vojnika i krenuo prema Mehmed-paši Ćupriliću. Do bitke je došlo u oblasti Çankırı, u podnožju planine Kurşumlıdağı, u kojoj je Ali-paša porazio vojsku Mehmed-paše Ćuprilića i tom prilikom zarobio njega i Hadži Efendizadea iz Amasije, te dvojicu paša: Kör Husejin-pašu i Kara Sefer-pašu.
Evlija Čelebi navodi da su tom prilikom mnogi vojnici prešli na stranu Ali-paše i da je broj njegove vojske je porastao na 37.000. Kada su u Istanbulu primili ovu neočekivanu vijest, iz dvora je stigla ponuda Varvar Ali-paši da će dobiti upravu nad Egiptom, ako pogubi svog saveznika Defterdarzâde Mehmed-pašu. Ista ponuda je stigla i ovome ako pogubi Ali-pašu. Međutim, ova dvorska spletka nije polučila uspjehom.
20. maja 1648. Varvar Ali-paša stigao je u kasabu Çerkeş. Ipšir Mustafa-paša je, također, sa svojom vojskom približavao se Çerkeşu. Bez ikakve sumnje Ali-paša i njegovi saradnici su vjerovali da Ipšir Mustafa-paša dolazi kako bi im se priključio. Međutim, čim je ušao u kasabu, njegova vojska je iznenada napala Ali-pašin tabor. Ovaj neočekivani napad u Ali-pašinoj vojsci izazvao je paniku i veliko rasulo. Ali-paša je bio odlučio da napusti tabor, ali je bilo kasno. Izgubio je glavu od ruke čovjeka čiju je čast i ugled sačuvao, kome je vjerovao i u čiju izdaju nije mogao ni posumnjati. Ipšir Mustafa-paša poslao je njegovu glavu u Istanbul, a on je nagrađen položajem beglerbega u Halepu. (Narod Anadolije je Ipšir-pašu nazvao „Deyyus-i Ekberom“, tj. najvećim dejjusom, onim koji prodaje čast svoje supruge, o.prev.).
Evlija Čelebi navodi da je Varvar Ali-paša bio veoma krupan i snažan junak; neustrašivi i hrabri ratnik; učen, vješt i pronicljiv državnik; te vrlo plemenit čovjek. Također, Ali-paša je bio i pjesnik, koji je svoj život spjevao u svom djelu: „Mekalat“, kroz 177 strofa.
(P.S.: Sedam godina poslije smrti Varvar Ali-paše, na zahtjev istanbulskih janjičara i spahija Ipšir Mustafa-paša je pogubljen 11. maja 1655., u Istanbulu.)
Preveo i prilagodio: Abdulaziz Rizvić
(Izvor: https://islamansiklopedisi.org.tr/varvar-ali-pasa
Evliya Çelebi, Seyahatnâme (Dağlı), II, 187, 193-194, 205, 208, 224-233; Naîmâ, Târih (haz. Mehmet İpşirli), Ankara 2007, II, 865-868; III, 968-970, 990, 999, 1113-1114, 1131-1134; Hazim Šabanović, Književnost Muslimana BiH na Orijentalnim Jezicima, Sarajevo 1973, str. 263-274., i dr.)