Uzmi Poslaniče!

Miris friško ispečene pogače, prekrivene bijelom boščom sa izvezenim crvenim cvjetovima, ispunjavao je naš sobičak- materin, bratov i moj. Iftar se uveliko približio, pa je mati požurila sa sofrom. Veliku tepsiju bureka je postavila na sredinu stola, a okolo je redala šerpe sa pripremljenim, vrelim jemecima. Miris sarme je izvirivao kroz nakrivo odmaknuti kapak na šerpi, ne bi li se brže ohladila. Jagnjetinu sa rižom je tek trebalo otvoriti, skinuti poklopac sa tek izvađene tepsije iz rerne. Ohlađeni, slatki, tikveni ćevap i hošaf su spremni čekali na drugoj strani stola, a brat je proždrljivo gledao- čas u sobete, čas u sat na zidu koji je glasno otkucavao sekunde. Taj zidni sat nam je ostao od babe, i sve može da se pokvari u kući, ali sat-jok. Vjerovatno smo brat i ja osjećali nit povezanosti sa ocem kroz taj sat,jedino što babo nije odnio iz kuće,a opet, ne osjećajući grižnju savjesti kad po hiljaditi put pogledamo u sat, znajući da nećemo dobiti onaj materin, koreći pogled na svaki spomen oca. Šljivopita, podobro zapečena, bogato posuta brašnom, baš kako volim, još je cvrčala u saftu požegača. Sjedajući za sofru, kanu mi vrela suza na stolnjak i napravi mokru fleku. Jednu, drugu, treću…sav dunjaluk mi je stao u tom trenutku. Iz duše se ote uzdah, a vrele suze ne prestaše kapati. Eee, da mi je da ovu sofru dam našem Poslaniku s.a.w.s., da s moje sinije jednom za života bude sit. Nije se za svog mubarek života dva puta u istom danu najeo ječmenog hljeba, a moje oči ne mogu ispratiti sva ova jela ispred mene. Allahu, tako malo zahvaljujemo! Ya Rabb, kako boli glad Najodabranijeg Tvog roba. Usreći me da mu hizmetim kod Tebe! Boli me i ova majka koju nije imao, a meni si je Gospodaru iz svoje milosti podario. Poslaniče, Predvodniče, Allahova Milosti nama sužnjima, evo je…evo moje majke Tebi, dajem Ti je! Dajem Ti i oca kojeg nisi imao, a ja jesam! Nisam bila s Tobom, a nadam se i žudim za odabranim društvom! Donositelju radosnih vijesti, Odabrani, sve dajem za Tebe, a Tebe nizašta. Šta je moja sebična, dunjalučka tuga i briga naspram Tvoje, čiji je jedini cilj da nas vidiš sa sobom u Džennetu, da nas napojiš na Havdu! O Ti, kojem je sve oprošteno, Zahvalni i Hvaljeni, plakao si i dovio za mene, na nas, Ummet svoj nakon svakog namaza. Smijem li kao i naša vrla, majka Aiša da se nasmijem radujući se toj dovi i njenom uslišenju? Ne uzmi mi za grijeh Gospodaru, što me boli i što zulum Njemu doživljavam i proživljavam zamišljajući se kako trčim da ga spasim mušričkih napada…oprosti mi što ne volim Taif, i na svaki spomen vidim maloumnike koji kamenjem raskrvariše časne pete, ispod kojih bih bila prašina! Oprosti mi Gospodaru što plačem dok gledam Bejtullah…koliko je sreće, i tuge je mnogo dok gledam u spletke krojene pored Tvoje Kuće, i uplakanu Fatimu, zjenicu oka Prvaka dok skida nečist sa Njega koju dušmani baciše dok je bio na sedždi. Uzoru naš! Voljeni, gdje si da ti primaknem tepsiju pite i da gledam u mubarek lice najdražeg Allahovog roba dok jede od ruku ove grješne robinje kojoj si draži i od oca i matere! Sačekaj me kod Havda, brzo ću ja, Najdraži naš! Traži mi mjesto kod Sebe, neka sam u komšiluku, da Te se moje oči nagledaju, i nikad da mi ne bude dosta. Do tada ću jest tahinu, i tražit oprosta za slabosti i manjkavosti svega onog što Allah voli a kod mene se nije našlo… a Ti si toga, Miljeniče, imao u izobilju. Tugo moja radosna, pitaj za mene i zauzmi se za mene! Selam tebi Ya Resulullah!