Kada neko vrlo blizak i drag srcu preseli, tuga mi obavije srce i plačem iz dva razloga. Jedan je nedostajanje te osobe na dunjaluku( ta nostalgija i žal budu izraženiji poslije). A ono što je bitnije, i što mene više mori jeste neizvjesnost i briga za onim što čeka osobu koja je preselila. Kako će biti dočekana u kaburu, kako su joj meleki prišli i uzeli dušu, hoće li biti sretna u berzahu željno iščekujući Sudnji dan? Je li od onih kojima je Allah zadovoljan, je li od sretnih, onih kojima će knjiga biti data u desnu ruku? Tada, svu snagu, trud, vrijeme, svijest, želje, dove usmjeravam i upućujem Gospodaru tražeći milost, oprost za onoga ko se vratio konačnom staništu. Smrt najbliskijih, onih koji su živjeli islam doživljavam posebno emotivno, smjenjujući u naglim intervalima sjetu, tugu, radost i olakšanje. Rasterećenje u prsima, očekujući vječnu sreću i radost umrlome nadvlada trenutni bol za dunjalučkim gubitkom, a duša se ozari nadajući se nagradi i šetnjama dženetskim prostranstvima mirisnih duša. Ne vole ljudi da misle i pričaju o smrti, o jedinoj istini koja nas sve čeka. Sve ostalo na dunjaluku može biti, a i ne mora, ali smrt je jedina neminovna, i svako biće će je osjetiti. I mnogima je žao umrijeti. Posebno osobama koje su doživjele pozne godine teško pada odlazak sa ovog svijeta, boje se. Žao mi je što nanama nisam pričala o ljepotama dženeta, pa da duša čezne za njim, i da želja za njim bude veća od straha od smrti, a vidjela sam žal u očima za odlaskom. Hajde da pričamo o ljepoti povratka “kući”, vječnosti, hajde da volimo ići Allahu. Omilimo vjernicima povratak Gospodaru koji nam se raduje, mi njemu idemo koračajući a On nama trčeći. Pripremio nam je ono “što oči nisu vidjele”. Budimo veseli , izgradimo osjećaj radosti pri susretu sa Gospodarom, čeznimo za tim. Zar može insan da ne voli Onog ko njeg voli? Zar može insan da ovaj svijet prihvati kao jedino konačište, puno iskušenja, tuge, bola i da bude zadovoljan time? Neka nam ambicija bude vječni ahiret, a svaki put kada smo tužni pomislimo na dženet. Umanjimo dunjalučke vrijednosti u srcu, a okrenimo se trudu za vječnost. Kako je sretno srce koje voli Gospodara, pa zar nije Allah dovoljan robu svom? Volimo ovaj svijet samo radi činjenice da je ovo put i stanica do Najmilostivijeg…hajde da volimo smrt jer je dao Onaj Ko nas najviše voli, Onaj Ko je stvorio sve ovo radi nas. Onima koji ne osjećaju slast imana u tolikoj mjeri da vole smrt, pričajmo o blagodatima, o raskošima dženeta, o pokornosti Allahu , pomozimo im da izgrade osjećaj zahvalnosti i zadovoljstva koji je osnova potpune predanosti, oslanjanja na Gospodara i osjećaja imana i takvaluka. Jednom kada postanu zahvalni i svjesni činjenice da im je Allah podario mnogo bez da su išta od tog tražili, kako će tek ubjeđenje imati u Allahovu milost za ono što traže. Odgojimo svoju dušu onako kako On traži, neka nam uzor bude Miljenik s.a.w.s. I znajmo, sve ovo na dunjaluku, ma kako nam se činilo bitnim- zdravlje, djeca, posao, ljepota, imetak- sve je prolazno i samo je resurs kojim se približavamo milosti ili srdžbi Gospodara svjetova, a samim tim dženetu ili džehenemu. Sve će svjedočiti za nas ili protiv nas, čak i mi sami. Iskoristimo dunjaluk za ahiret i volimo drugi svijet, pripremajmo se za njeg. Treba da volimo i smrt jer je to jedini način da se vratimo našoj “kući”, Stvoritelju! Pa kad On voli susret sa mnom, a ja sam ništa, a On je meni sve, kako da mi srce ne zalupa jače od radosti pri samoj pomisli na Njegovu blizinu!?
Gospodaru moj, molim Te da se ne osramotim i ne dođem ti praznih bisaga… pomozi mi u nastojanju da budem voljena od Tebe!
“Tog dana će neka lica blistava biti, u Gospodara svoga će gledati” (Kur’an)