Zlatni sinovi sirote Zumre

U mom mjestu živjela su tri brata. U maloj, trošnoj kućici na kraju sela.Tik pored šume. Odgajala ih majka onom nježnom majčinskom ljubavlju. Oca se jedva sjećaju. Poginuo u rudarskoj nesreći.. Kako to obično biva, nesreća nikada ne dolazi sama. Siromaštvo je u ovu kuću siročića ušlo na velika vrata. Najmlađi brat je bio često bolestan. Njegova astma se pogoršavala uvijek kada je dolazilo hladno i vlažno vrijeme. U školi su bili izvanredni učenici. Čisti odlikaši. Njihova majka ih je vaspitavala po edebu Karahodžića. Po potrijarhalnom i edebu poštenja, obraza i ljudskosti.. Vrlo često se dešavalo da nisu imali novaca. U školi ga nikad nisu imali, uglavnom su bili bez školske užine. Pri polasku u školu, najka Zumra bi im pripremila vruće pogačice, čaj i pekmez od jabuka.

Nikad ih nije ispratila gladne, čak i kada je bila bolesna. A bila je često.. Na njena pleća se sručila sva ovosvjetska tuga.. U vrijeme jeseni, Zijad bi često bio u bolnici, a ona mu je odlazila u posjetu svakodnevno. Vozom. Nosila mu hranu. Kaže, da jede ” friško”. Mensur i Amir su u međuvremenu, kada bi ona bila odsutna vodili računa o stoci.. Hranili i brinuli.. Zumra, kada bi ih otpratila u školu, išla na dnevnicu.. Radila bi najteže poslove po selu. Okopavala kukuruz, krečila kuće, brinula o bolesnim.. Sve da njih izvede na pravi put. Na selamet.. Da završe škole.. Da budu ljudi cijenjeni.. Da ne pate barem oni.. Kako je vrijeme prolazilo, dječaci su stasavali. Mensur je upisao tehnologiju, Amir rudarstvo. Zijad je kao najbolji učenik gimnazije upisao medicinu bez polaganja prijemnog.. Završili su škole, oženili. Formirali svoje porodice.. Svakodnevno su obilazili Zumru. Svaki dan jedan od njih.

I snahe sa njima. I unučad poslije.. Toliko su vodili računa o majci da je cijelo mjesto zavidilo. Imala je svega. Što joj poželi duša. I sinove pored sebe. Duša puna.. Duša koja je znala samo za bol, patnju i siromaštvo.. Često bi znala tiho u noći zaplakati. Od sreće, prije svega.. Od sjećanja na tegoban život u prošlosti. Na okrutnu sudbinu.. Naročito joj u glavi odzvanjalo kada bi mještani govorili:”Što moji ne uče kao djeca sirote Zumre.”?.Te riječi su joj se urezale i odzvanjale u dugim besanim noćima. Njeni sinovi, veliki ljudi su joj pružili beskrajnu ljubav.I pažnju..Osjećali su da joj se nikad ne mogu odužiti za njenu žrtvu.. Veliku.. Najveću.. A ona je to znala..
I njena smirena duša se vratila Svome gospodaru, jednog jesenjeg praskozorja.. Sretna. Jer je osjećala, da je znala za što živi i za koga..
Vrijeme je prolazilo.. Sinovi i snahe su u staru porodičnu kuću dolazili svakodnevno. Nisu dali da je naruši zub vremena. Ljubomorno su čuvali uspomenu na kuću.. Na tegoban život bez oca.. Vodili računa i o dvorištu. Okopavali cvijeće.. Majčine ruže i hadžibege. Vodili računa o starom bunaru, u uglu dvorišta. Njegovali staru dunju ispred kuće.. Ispod koje su proveli dobar dio djetinjstva. Nisu dali ni čuvarkuću na krovu.. Jer im je majka od nje spravljala lijek kada su ih u djetinjstvu boljele uši.. Oni su se baš tu, poslije nje, poslije smrti majke zavjetovali, da će svake nedjelje imati zajednički ručak u staroj kući. Za malim stolićem. Da očuvaju uspomenu na kuću . Djetinjstvo. Majku. Koja za njih dala cijeli svoj život. I više od života.Oni..
Zlatni sinovi sirote Zumre..

Elvir Peštalić/senzor.ba