Romaneskna pripovijetka „Vaten“ Tomasa Bernharda, prvi put objavljena 1969. godine, predstavljena je kao zahtjevno, ali snažno štivo za hladne dane, posebno za čitaoce koji vole psihološki intenzivnu prozu i pisce koji žele proučiti ritam i snagu jezika.
Kada temperature padnu, a dani postanu magloviti i tihi, književnost često dobija posebno mjesto u svakodnevici. Upravo u takvom ambijentu, prema tekstu, „Vaten“ Tomasa Bernharda nameće se kao preporuka za čitanje tokom dugih jesenjih i zimskih večeri. Djelo austrijskog pisca traži koncentraciju i spremnost da se prati uznemirujući tok jedne svijesti, ali zauzvrat nudi snažno čitalačko iskustvo u kojem se samoća, povlačenje iz svijeta i odnos prema okolini sagledavaju iz blizine.
„Vaten“, prvi put objavljen 1969. godine, naslov je dobio po kartaškoj igri rasprostranjenoj u Austriji i pojedinim susjednim oblastima. U središtu pripovijetke nalazi se ljekar koji više ne želi da učestvuje u toj igri, a njegovo odbijanje postaje jedna od ključnih tačaka pripovijedanja. Njegova ordinacija je zatvorena zbog sumnje na zloupotrebu morfijuma, a nakon prodaje posjeda novac poklanja matematičaru i pravniku Untu, koji pomaže ljudima nedavno puštenim iz zatvora. Na Untov zahtjev, ljekar sastavlja svojevrsni opis samoga sebe, iz kojeg se razvija glavnina pripovijetke.
Takav okvir Bernhardu omogućava da pažnju usmjeri na pripovjedačeva razmišljanja, sjećanja i odnose sa ljudima koji ga okružuju. Kartaška igra postaje tačka oko koje se okupljaju pitanja pripadanja, navike i povlačenja iz zajednice. Napetost se gradi postepenim zgušnjavanjem misli, pa poznati prostori i naizgled obični razgovori poprimaju težinu pod pritiskom pripovjedačevog pogleda. Važno mjesto u priči zauzima i samoubistvo radnika iz fabrike papira, Šilera, o kojem se saznaje kroz prenesena kazivanja, a njegova smrt povezana je i s ljekarevim odbijanjem da ponovo odlazi na kartanje.
U tekstu se posebno ističe da je „Vaten“ zanimljiv i za one koji pišu, jer pokazuje koliko ritam može uticati na značenje i koliko se snažan utisak može postići upornim vraćanjem pojedinim riječima i mislima. Pripovijetku obilježava monološka forma, uz ponavljanje i variranje izraza, po načelu koje podsjeća na muzičku kompoziciju. Takvo pisanje zahtijeva pažljivog čitaoca, a piscima može poslužiti kao podsticaj da vlastitu prozu čitaju naglas, osluškuju njeno kretanje i razmišljaju o tome gdje rečenica dobija snagu, a gdje je gubi.
Prema zaključku teksta, „Vaten“ će posebno privući čitaoce koji vole psihološki zahtjevnu prozu, snažan autorski glas i knjige u kojima način pripovijedanja ima jednaku važnost kao događaji. Za hladne večeri, kada ima više vremena za pažljivo čitanje, ova pripovijetka nudi intenzivno književno iskustvo, ali i priliku da se razmisli o samoći, jeziku i granicama zajedničkog života.
Izvor: Nezavisne novine