Ivo Andrić: Ni jedna lijepa riječ za Bosnu i Bošnjake

Koliko čovjek duže i više čita Andrića u njegovoj svijesti sve jasnije isplivava pitanje: Kakav je čovjek, kakva je osoba bio Andrić? Svako umjetničko, pa i naučno djelo, rezultanta je dvaju uticaja: društva koje ga okružuje i duše autora. Andrićev društveni ambijent o kojem jedino piše, kojim se jedino opsesivno bavi je Bosna od prije nekoliko stoljeća o kojem Andrić objektivno ne zna mnogo ali neodgovorno i nekontrolirano izmišlja sve najgore i najmračnije. A šta je zaista sve u Andrićevoj duši, srcu, mozgu? Andrićeva ličnost je rezultanta mnogih hereditarnih, mračnih, zloćudnih i podmuklih sastojaka što je dalo jednu od najmračnijih ljudskih osoba u cjelokupnoj svjetskoj književnosti i umjetnosti.

Provalija bez dna
I što se čovjek više udubljuje u to da pronikne suštinu Andrića kao čovjeka, sve više ima dojam da se nadnosi nad jednu mračnu provaliju bez dna, nesagledivu u mraku i zlu, uz opasnost da i sam poremeti pameću. Zašto niko nije pokušao opisati Andrića kao osobu, kao čovjeka?
Zato što je on vrlo kompleksna mješavina svega i svačega, uglavnog sinteza svog zla koje su u ljudima Balkana nataložila strašna istorijska zbivanja i patnje i sve to pomiješano je sa užasnim hereditarnim nakaznostima. Konačno, Andrić je znao kakav užas i muku nosi u sebi pa je patološki brižno sakrivao sve iz svog života što bi ga moglo razotkriti kao čovjeka. I on je to stalno ponavljao Ljubi Jandriću koji je diskretno, u razgovorima pokušao izvući istinu iz hermetički zatvorenog pisca. Kad bi bar malo krenuo u istinsku ispovijest, brzo bi stao i sve pozitivno rečeno bi poništio, štiteći se zaštitom privatnosti i umjetničkom slobodom izražavanja. I to je suština podlosti ovog pisca. On je odbio da prizna užase koji se prepliču u njemu samom a olakšava se tako što je svu tu gadost iz sebe istresao na Bosnu i Bošnjake, projicirajući sebe u nakaznu sliku jednog cijelog naroda koji to ničim nije zaslužio. Umjesto da piše ličnu autobiografiju on piše “autobiografiju” Bosne, šaljući u svijet, uz pomoć velikosrpskih ludaka i zločinaca, najogavniju sliku svoje domovine koja je imala nesreću da porodi ovakvog moralno nakaznog negativca.
U razgovoru sa Jandrićem pisac stalno užasnuto ponavlja kakav bi užas bio kad bi se novinari dokopali nečeg od njegove intime, pa bi ga razapeli na krst. I zato moli Jandrića da nipošto ne iznosi ništa kompromitujuće u javnost. Tako je ostao zatvorena kutija za čitavog svog dugog života iz koje su izlazili užasi u vidu disertacije a kasnije književnih djela.

Ostaje nam da ipak pokušamo napraviti skicu za portret Ive Andrića samo na osnovu njegovih književnih djela, njegovog “naučnog” djela disertacije i njegovog društveno-političkog djelovanja i tek pokojeg detaljčića iz njegove privatnosti što je izmaklo njegovoj striktnoj kontroli.
Andrić je bio rođeni Bosanac, katolik, renegat posrbica i patološki mrzitelj Bošnjaka.
Bio je mračan, hermetički zatvoren, mrzovoljan, uobražen i heridatarno opterećen gomilom užasa koji su od njega sigurno činili jednog nesretnika.

Andrićeve neistinite “istine”
Najgora Andrićeva osobina je ta što je, bojeći se života i gladi patološki, unaprijed odlučio da se preda onima koji odlučuju o njegovom životu i karijeri. U tom cilju je relativno rano uspostavio okvir iz kojeg neće izaći. Postavio je neistinite “istine” koje nije želio da koriguje, ni najmanje, sve do kraja života. Svaki čovjek, kako stari, saznaje i sazrijeva, do izvjesnog stepena koriguje svoje mladalačke zablude. Andrić je u tome fenomen okamenjenih zadatih laži iz mladosti kojih se držao do smrti. Kako bi to mogao on je ostao zarobljen u dalekoj prošlosti Bosne i Bošnjaka. Tako je mislio da je oslobođen od istine a u tome su mu pomagali brojni zli i mračni, a uticajni ljudi, braneći njegove laži, podvale i huškanja umjetničkom slobodom.

Nakon svoje disertacije, naučnog djela u kojem je na krajnje neodgovoran i nenaučan način presudio Bosni i Bošnjacima, Andrić je živio dugo, više od pola stoljeća. Baveći se istorijom Bosne i pišući književna djela Andrić je morao naići na hiljade dokaza da je njegova isforsirana slika Bosne i Bošnjaka potpuno nakaradna. Istini za volju mora se reći da Andrić nije volio da uči i saznaje istinu. Tako nije završio nijedan od brojnih fakulteta koje je oblazio, a da nije diplomirao nigdje i ništa. I disertaciju je radio “pod posebnim uslovima” suprotno svim pravilima struke i nauke, praktično kao gimnazijalac, bez ikakve diplome. Ipak, bavio se historijom Bosne na svoj mračni i mrziteljski način i nemoguće je da nije naišao na stotine fakata koji pobijaju sve ove užase koje iznosi u svojim književnim djelima. Ali, nesklon da uči, Andrić je bio genije da u sebi fabrikuje neku fiktivnu, mračnu stvarnost, u skladu sa svim vlastitim hereditarnim nastranostima i da to pretvara u nedodirljivu umjetnost. Andrić je bio apsolutno nesposoban da se kritički koriguje ali on to nije ni želio. Svjesno je ostao do kraja života zatvoren u vlastitom svijetu užasa. Da li na sreću ili nesreću njegovu i mnogih drugih, naročito Bošnjaka, Andrić je imao armiju apologeta, koji su bez razmišljanja i elementarnog ljudskog morala, branili sve gadosti ovog užasnog mrzitelja i tako mu pomogli da ostane do kraja negativac.
Andrić sam nema osjećaj stida, griže savjesti i kajanja za sve loše što uradi drugima, ako ti drugi nisu njegovi društveni i duhovni robovlasnici.

Zapanjujuće je to kako je uspio da nikad ne prizna nijednu pozitivnu osobinu Bošnjaka i da o tome ne napiše nijednu lijepu i poštenu riječ, ni u disertaciji, ni u književnim djelima. Andrić bagateliše i prešućuje herojski otpor bosanskih bogumila pokatoličavanju, njihov bezumno hrabri vojni otpor križarskim vojskama, njihovu žilavost u čuvanju svoje vjere koju su oni izvan Bosne nazivali herezom.
Andrić nema nijedne lijepe riječi za bezumnu hrabrost Bošnjaka pod “Zmajem od Bosne” i za njihov neviđeni podvig, pobjedu nad turskom sultanskom vojskom na Kosovu polju. Kao posrbica, mogao je pohvaliti pobjedu slavenske braće na polju velikog srpskog poraza. Čak mu je to, možda, mogao biti i renegatski, udvorički plus kod velikosrba. Ali, on se plašio rizika, jer ako počne hvaliti svoje zemljake Bošnjake, gdje će se zaustaviti, hoće li naljutiti svoje robovlasnike. Zato je bolje tu herojsku i tragičnu epopeju Bošnjaka jednostavno prešutiti. A kao književnik, pošten umjetnik nije mogao imati bolji i veći izazov od ovoga. Ali, mržnja je u njemu jača od svega.

“Grozni čoveče”!
Znao je Andrić šta radi ali mračne sile su njime vladale a nije bilo istinske kritike izvana, od onih koji su ga stvorili ovakvog kakav je bio i za koje je radio pa je tvrdoglavo nastavljao u pravcu satanizacije Bošnjaka ali i samosatanizacije koja je išla paralelno.
Jedan detalj pokazuje da je Andrić bio svjestan užasa koje pravi. U razgovoru sa Jandrićem on nakratko izlazi iz ljušture i postaje iskren. Žali se kako je u nekoj biblioteci, na jednom primjerku romana “Na Drini ćuprija”, na margini pored opisa nabijanja na kolac vidio da je ženskim rukopisom napisano: “Grozni čoveče”. Znao je da je ta poruka upućena njemu lično a ne možda onima koji su nabijali na kolac. Andrić voli sebe, on se ražalio opet nad samim sobom što mu je upućen takav prijekor, i to očito od Srba i to očito od žene. On uvijek cmizdri nad samim sobom i svojom sudbinom, kao u slučaju bombardovanja Beograda od strane saveznika.
Ne razmišlja Andrić, kad vidi tu strašnu poruku “Grozni čoveče”, o narodu kojeg je satanizirao svojim bestidnim lažima, o brojnim žrtvama svojih huškačkih laži, o hiljadama poklanih nevinih Bošnjaka uz Drinu dok on piše svoj bestidno lažljivi roman. Ne, za njega bošnjačke žrtve ne postoje, ili ako se suoči s njima, za njega su one plod opravdane osvete za izdaju predaka. Nikad toliko bezosjećajno i beskrupulozno stvorenje nećemo sresti, ne samo među umjetnicima, nego čak i među političarima i vojnicima. Kod svih njih naći ćete bar malo osjećaja morala i časti a Andrić taj osjećaj ne poznaje.
“Grozni čoveče”, kako je ta nepoznata zgrožena žena jasno rekla šta normalni ljudi moraju misliti o Andriću.
Moramo se upitati šta je to u ovom turobnom i mračnom mrzitelju izazvalo toliku patološku mržnju prema Bošnjacima? Na to pitanje niko nikad nije odgovarao. Možda se odgovor može naći u jednoj diskretno iznesenoj tajni a ta je da je Andrić, možda, begovsko vanbračno dijete. Nema dokaza o tome, svako ko bi to tvrdio našao bi se na bjesomučnom udaru zaštitnika Andrićevih, ali to ostaje jedino logično objašnjenje ponašanja ove patološke ličnosti, hereditarno opterećene svim užasima koje ljudska priroda može da ima. Ovo bi objasnilo i posebno mrziteljski Andrićev odnos prema begovima što je njegova omiljena tema. Možda osveta nakon majčinog priznanja. Ko zna šta je sve sakriveno u mraku Andrićeve psihe.
Andrić je bio jako vezan za majku koja, po svoj prilici, nije genetski uzročnik piščevih mentalnih bolesti, osim možda, Edipovog kompleksa. Kako ga je, po vlastitom svjedočenju, majka savjetovala da ne dira u intimni život muslimanske porodice i ne prelazi prag muslimanske kuće, jasno je da ona nije nosila u sebi patološku mržnju kao njen sin. On je to pokupio sa neke druge hereditarne strane. Ali, Andrić se nije strogo držao majčinog savjeta. On se uvlačio, što se sigurno zna, u kuću Džumhurovih u Beogradu. Poznajući Andrića nije teško pretpostaviti da je tražio neke gadosti i u tvrđavi islamskog društva, u porodičnom životu. Kako nije uspio naći ništa čime bi blatio muslimane, ništa nije ni pisao o tome. Nije se uzdržao da ne piše užasno ružno o starim, napuštenim muslimanskim kućama, umjesto da potraži kod drugih kompetentnih autora, kojih je bilo mnogo, humanističku podlogu ove vrhunske stambene arhitekture u cijeloj Evropi.

Podmukli Latin
U podlozi svega što je Ivo Andrić radio i pisao je politikantska ideja bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda iz čega su isključeni Bošnjaci i stavljeni na odstrel te služe za potkusurivanje Srba i Hrvata. Ta lijepa ideja jugoslovenstva je bila mrtvorođena zbog neiskrenosti sa obje strane, srpske i hrvatske, i naročito zbog činjenice da je Srba mnogo više. Andrić je već u tom svom mladenačkom zanesenjaštvu za ideju bratstva i jedinstva morao vidjeti njene boljke: obostranu neiskrenost i brojčanu premoć Srba. Nije mogao to ne vidjeti ali je nastavio glumiti gluhonijemo čudovište koje se dodvorava najbrojnijim Srbima i za uzvrat dobija brojne privilegije. Kao bezrezervni posrbica Andrić će imati stalnu podršku srpske intelektualne čaršije, ali istinsku ljubav i poštovanje nikad nije dobio. Jer takve ljude svi preziru i mrze a naročito oni kojima se taj renegat dodvorava i ljubi noge. To je i sasvim normalno i logočno ljudski. Tako su Andriću u Beogradu “tepali” “Don Ivo” sa jasnom žaokom da to znači “Podmukli Latin”.

Mora se objasniti kako je taj prezreni usamljenik u Beogradu imao bezrezervnu stalnu podršku u književnim i intelektualnim krugovima. Svi nacionalisti, šovinisti, fašisti a konačno i komunisti, svi koji su zagovarali nemoralno rješenje jugoslovenskog pitanja mržnjom i zločinima, a koji se nisu usuđivali to sami izreći bojeći se posljedica, svi su oni uzeli Andrića kao bogomdanu zastavu i krijući se iza njega obmanjivali naivni narod i huškali ga na najslabije. Tako su mu obezbijedili i Nobelovu nagradu kako bi ta njihova zastava bila još veća i moćnija. To je bio kao poklon s neba: katolik rođen u Bosni koji se kao posrbica prostro pred noge velikosrpske politike bez ostatka. Dok su ovi mračnjaci uzimali Andrića kao zastavu zla, sam Andrić je uzeo Njegoša, Mažuranića, Jukića, Martića i druge kao svoje uzore. Tako je stvorena brojna klika intelektualaca i književnika koji su jedan drugom bili alibi za najnemoralnije postupke. Oni su jedan drugom davali alibi za sramno odsustvo humanizma i gaženje moralnih normi kojih se drže svi umjetnici svijeta.
Samo tako se moglo desiti da Andrić, najveći mrzitelj jednog od jugoslovenskih naroda Bošnjaka, huškač protiv bratstva i jedinstva, fašistički simpatizer i miljenik, u komunističkoj Jugoslaviji opet bude zaštićen, privilegovan i čak ubačen u novu vlast. On je trebao mnogim zlotvorima koji su obmanjivali narode da se srpsko-hrvatsko bratstvo može postići preko žrtava Bošnjaka. Da je bilo bar malo slobode govora, ova ludost je mogla biti raskrinkana vrlo lahko a izbjegnute brojne žrtve “do daleko u budućnost”. Ovakvo bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata, preko leđa Bošnjaka, kakvo je zagovarao Andrić a mnogi ga slijepo slijedili i pozivali se na nobelovca i akademika, ovakvo bratstvo je zasnovano na truhlim temeljima i rezultiralo je užasima Jasenovca, Blajburga, jama, hiljada nevinih bošnjačkih žrtava. Sve je to stvorilo mračnu i zloćudnu predstavu Balkana u Evropi i za sva vremena potkopalo moguće normalno i moralno bratstvo ova dva naroda.

Bošnjaci kao kohezivni faktor
Između dva pomahnitala nacionalizma u Drugom svjetskom ratu, srpskog i hrvatskog, četničkog i ustaškog, jedini mogući izmiriteljski faktor mogli su biti Bošnjaci. Prvo zbog toga što su se sačuvali od pomahnitalog nacionalizma, koji u ovom narodu nikad nije uhvatio korijena.
Ponašanje Bošnjaka u teškim historijskim sukobima davalo je nadu da oni mogu razblažiti mržnje i spriječiti nepotrebna ubijanja drugačijih. Da navedemo samo primjer iz Crne Gore, kada su Bošnjaci, nakon sulude “istrage poturica”, dakle nakon genocida počinjenog nad njima, štitili hrišćane Crnogorce od turske vojske koja je došla da kažnjava. U Drugom svjetskom ratu, dok je Andrić u fašističkom Beogradu satanizirao Bošnjake pišući “Na Drini ćupriju” i “Travničku hroniku”, bošnjački intelektualci su pisali peticije vlastima NDH a protiv progona Srba u Bosni. Radili su to uz rizik ugrožavanja vlastitog relativno dobrog položaja u NDH-a državi. Štitili su Srbe, čiji su divljački ekstremisti četnici pravili neviđene zločine u istočnoj Bosni upravo nad Bošnjacima, ne nad Hrvatima. I dok su ustaše uništavali Srbe i Jevreje u Jasenovcu, četnici se nikad nisu sukobili sa ustašama kako bi zaštitili svoj srpski narod. Lakše i bezopasnije je bilo ubijati Bošnjake, sasvim nezaštićene. A Bošnjake su u istočnoj Bosni, koliko toliko, pokušavali zaštititi tuđi ljudi, Italijani.

Andrić je sve to morao znati tada kad se dešavalo, ili bar kasnije. Da je malo bar pošteno razmišljao, došao bi do zaključka koliko je pogubno za sviju i suludo njegovo huškanje da se preko leševa Bošnjaka rješava pomirenje Srba i Hrvata i stvara novo truhlo bratstvo. To što nikad nije napisao ni jednu riječ istine i kajanja, spada u primjer najtvrdokornijeg istrajavanja jednog intelektualca na zlu i zločinu koji nikom ne donosi dobro a svima rađa zlom. Svi huškači i zločinci su zaslijepljeni mržnjom i u njihovom ponašanju nema logike. Ali, zar intelektualci, kao Andrić i brojni drugi, zar oni ne bi morali podučiti političare i ubice da zločini ne mogu dati ništa pozitivno.
Bošnjaka je svega oko dva miliona i kad bi njih, u bezbroj puta ponovljenim genocidima sve istrijebili, kako mnogi žele, šta bi se time postiglo? Tih dva miliona Bošnjaka su premalen kusur u prljavim, nemoralnim političkim odnosima desetak puta brojnijih drugih, međusobno na smrt zavađenih jugoslovenskih naroda. A upravo tu zločinačku glupost cijelim svojim djelom mamuza Ivo Andrić i svi brojni njegovi apologeti. Političari koji se uspijevaju uvijek nametnuti kao vođe u srpskom i hrvatskom narodu su slabo obrazovani zloćudni glupaci. Njih bi trebali savjetovati obrazovani i pametni intelektualci a naročito umjetnici. A šta oni rade? Uzmu Andrića za svog ideologa i svoju zastavu i srljaju u bezumne zločine.

U lavirintu sluganstva
Andrić prešućuje ili kalja i herojski, bezumno hrabri i bezizgledni otpor Bošnjaka okupaciji Austro-Ugarske vojske. To je izazovna tema za nekog ko je koketirao sa srpskim nacionalistima. Ali, Andrić je i tome odolio i šutio o tome, ili je i to kao u “Drini”, podrugljivo kaljao. Nasuprot tome, hrvao se dugo sa sudbinom jednog drugog renegata, Omer-paše Latasa. Nikad nije ni završio roman o njemu, jer nije imao izlaza iz toga labirinta sluganstva u kojem je i sam bio.
Andrić nije imao mudrosti da se koriguje ili da prikrije svoje hereditarne nastranosti kojima vri njegov duh. Najbolji primjer je za to opis nabijanja na kolac u romanu “Na Drini ćuprija”. Mada je pokušao, ipak nije uspio sakriti od bosanske i jugoslovenske javnosti činjenicu da je on to plagirao, ukrao od drugog autora i da se u originalu radi o stvarnom nabijanju na kolac jednog muslimana od strane Francuza. Bestidan prevarant kakav jest, Andrić je, prepisujući u svoj roman nešto tuđe, tog nesretnog muslimana iz originala preobratio u srpskog seljaka a one zvijeri koje nabijaju čovjeka na kolac postali su Bošnjaci i Cigani. To je vrhunac u bogatom arsenalu Andrićeve bestidnosti i nemorala. Ono što je u tome Andrićevo, je dodatak patoloških detalja u opisu koje je Andrić izvadio iz vlastite bolesne duše. Taj opis je nešto najogavnije što se može nači u cjelokupnoj svjetskoj književnosti. Još kad se nedvojbeno zna da je Andrić bestidno zamijenio uloge žrtve i mučitelja, užas postaje kompletan. Nema boljeg primjera emanacije Andrićeve bolesne duše, njegovog ucrvanog mozga od ovog morbidnog opisa. Ali, tu nije kraj strahote. Naime, poznato je, a i sam Andrić je priznao u razgovoru sa Jandrićem, da je i Andrićeva supruga htjela zaštititi Andrića da se sasvim ne razgoliti pred svijetom, pa ga je uporno preklinjala da tu grozotu izbaci iz romana. Kada je vidjela njegovu čudovišnu upornost i istrajavanje na ovoj gadosti, molila ga je da bar ublaži opis, da ostane na nivou francuskog originala. Andrić je pod njenim pritiskom, a po vlastitom priznanju, napisao tu blažu verziju nabijanja na kolac. Kada je jadna žena već pomislila da je zaštitila čudovište sa kojim živi od poruge svijeta, Andrić je ostao sotona, ostao je dosljedan mračnjaštvu u sebi i ipak u konačnu verziju romana ubacio onaj najpoganiji opis. Sigurno nije mogao bolje usmjeriti bezumnu mržnju Srba na Bošnjake, ali je ujedno, svakom normalnom čovjeku, pokazao sav užas svoje psihe.

(Preuzeto od: EmiralMuminun)