Istraživači u kineskoj provinciji Yunnan pronašli su novu vrstu gljive neobično velikih razmjera, nazvanu Dianjunus rex, koja može narasti do oko 20 inča i težiti gotovo pet funti. Naučnici smatraju da otkriće pokazuje koliko je gljivarska raznolikost u šumama istočne Azije još uvijek nedovoljno istražena.
Nova vrsta gljive otkrivena je duboko u šumi u kineskoj provinciji Yunnan, gdje je istraživački tim iz Kunming Instituta za botaniku, koji djeluje u okviru Kineske akademije nauka, dokumentovao neobičan organizam nalik ruci koja izranja iz zemlje. Vrsta je dobila ime Dianjunus rex, a naziv je izveden iz drevnog Dian kraljevstva i kineskog izgovora riječi „gljiva”.
D. rex pripada skupini Ascomycetes, najvećem koljenu gljiva s više od 64.000 poznatih vrsta. Za razliku od onoga što se obično zamišlja kao pečurka, ove gljive ne formiraju klasične klobuke i stručke, nego stvaraju plodna tijela koja oslobađaju spore radi razmnožavanja. Upravo među njima ova nova vrsta proizvodi najveće zabilježene mase gljive, a njena plodna tijela mogu doseći visinu od oko 20 inča i težinu od gotovo pet funti.
Istraživači navode i da ova gljiva predstavlja potpuno novu biološku porodicu, što znači da, barem prema dosad poznatom, nema bliskih srodnika. U provinciji Yunnan do sada je dokumentovano oko 6.000 vrsta gljiva, ali mikolozi vjeruju da bi taj broj mogao biti i do 100.000, s obzirom na izuzetnu biološku raznolikost tog područja. Kako je rekao Indunil C. Senanayake iz Kunming Instituta za botaniku, otkriće pokazuje koliko još gljivarske raznolikosti ostaje da se otkrije u šumama istočne Azije.
Senanayake i njegov tim istraživali su tropsku prašumu Nanban, gdje su naišli na velike, bjelkaste plodonosne strukture koje su rasle u tlu blizu korijena umirućih stabala. Zabilježili su i različite oblike, uključujući cilindrične, vretenaste i one nalik udubljenim dlanovima. Analiza DNK pokazala je da se D. rex od drugih vrsta odvojio prije otprilike 65 miliona godina, na kraju krede, neposredno nakon masovnog izumiranja koje je uništilo tri četvrtine biljnih i životinjskih vrsta, uključujući dinosaure.
Genomske analize ipak su pokazale da ova gljiva nema onoliko gena povezanih s razgradnjom koliko su naučnici očekivali. Zbog toga Senanayake pretpostavlja da bi mogla voditi svojevrsni „dvostruki život” — živjeti unutar zdravih stabala, a zatim se hraniti mrtvom biljnom masom kada domaćin ugine. To bi moglo objasniti kako uspijeva prikupiti dovoljno energije za stvaranje tako masivnih plodnih tijela, koja bi joj mogla pomoći i u širenju spora vjetrom u gustoj šumi.
Izvor: WIRED

