Piše: Boško Grgić
U samom centru Gradiške postoji „Avlija Edina Džeke“. Njen vlasnik Kasim Grgić nikad u njoj nije sam. Kroz „Džekinu avliju“, kako je zovu Kasimovi prijatelji, prošli su mnogi fudbalski velikani, umjetnici, gradski oci, humanisti, ljubitelji dobre priče, šale, uglavnom dobri ljudi.
„Džekina avlija“ jednim dijelom podsjeća na fudbalski muzej, na sve strane navijački rekviziti,uramljene fotografije umjetnika sa loptom, a na drugoj sprave za vježbanje, neizbježni roštilj, bazen.
Kasim Grgić, za prijatelje Cojle ili Coki, je u mladosti bio fudbaler, najbrži i nezaustavljiv. Ljudi govore da su uz aut-liniju,uz koju je sprintao uvijek bila ženska publika. Bio je omiljen, pogotovo među ženama.
-Iako više ne igram, prešao sam sedamdesetu, ali ja sam dio fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Spadam u najvatrenije „zmajeve“, predvodim navijače sa sjevera Bosne. Redovan sam na tribinama Bilinog polja ili na Koševu, a sa Džekom, Ibričićem, Muslimovićem, Misimovićem i ostalim sjajnim fudbalerima proputovao sam svu Evropu i veliki dio svijeta, priča Coki i Cojle i pokazuje svesku prepunu polijepljenih karti i ispisanih država u kojima je bodrio „zmajeve“.
Njegov znak raspoznavanja je sombrero , sa dresovima, trenerkom , šalom i zastavom. Jutros je bio u umjerenijoj varijanti, glavu mu je krasio navijački šešir. Od 2003. godine u stopu prati svoju reprezentaciju.
-Od Džeke sam dobio dres, od Blaža Sliškovića jaknu, od Ćire Blaževića njegov bijeli šal sa autogramom, trenerku i majicu dobio sam od Borčeta Sredojevića, od Nogometnog saveza BiH sam dobio aktovku sa novogodišnjim rekvizitima i poklonima , nabraja Grgić.
Halid Bešlić bio je dva puta u „Džekinoj avliji“, Enes Begović je isto ovdje probao roštilj i uvjerio se da je Coki i tu majstor nad majstorima. Goveđi bifteci, juneći i teleći repovi, riba na žaru, bosanski ćevapi i pljeskavice, samo su dio bogatog jelovnika. Ovdje se u godini dana roštilja najmanje stotinu puta.
-Junetinu i bifteke nabavljam u Banja Luci, prijatelji me snabdijevaju sa ribom. Prije par dana nađoh smuđa okačenog za ogradu, poklon od prijatelja. Pečemo ovdje krmenadle, kuhamo čorbe, gulaš i lovačke specijalitete, pošto sam ja i lovac duže od pedeset godina. Posebno se sad pripremam, u februaru su dolazak najavili Senaid Ibričić i Zlatan Muslimović, radosno nabraja Cojle.
Ni jedna humanitarna akcija u gradu na Savi ne može proći bez Kasima Grgića. Prednjačio je u tome i dok je živio u Danskoj. Danas je svojevrsni servis, logistika, našim ljudima koji žive u dijaspori. Za njih obavlja razne administrativne poslove, sve stigne i svagdje ga ima.
-Kada nekome treba hitno krv, ja to samo reknem mom velikom prijatelju Miodragu Živanoviću Cofi i problem je riješen, a pacijent spašen. Pomažemo svakoga kome treba pomoć, nevezano da li je Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ja ljude mjerim prema ljudstvu, ispričao je za Senzor.ba Kasim Grgić Cojle, svojevrsna radilica i u Medžlisu IZ Gradiška, Merhametu i u svome džematu, ali i u gradu.
Ponosan je na pohvale i zahvalnice koje je dobio od bosanske ambasadorice u Danskoj Lamije Tanović, ali i od tamošnjeg gradonačelnika, te od lokalnih vlasti ovdje u Gradišci. Svi se ovdje slažu Kasim Grgić Cojle je jedinstven po mnogo čemu, vrijedan, ažuran, pouzdan i susretljiv. I uvijek u pokretu, kao da ne nosi 73 godine na plećima.
