Zbog koga i čega je poginuo Srđan Aleksić

Mit o Srđanu Aleksiću: Nekakav Srđan-heroj
Iskustvo me naučilo da se više ne pitam ,,zar može biti gore”?
Može, jer, prije kada to pomislim, da ne može gore, vrlo brzo demantujem sam sebe. Pa tako i ovo poniženje koje sami sebi činimo u vezi nekakva ,, heroja” Srđana Aleksića.

Malo li je što mu mi, Bošnjaci, nametnusmo oreol mučenika,slavu heroja, pominjemo ga i kad treba i kad ne treba, pišemo bajke o njemu i njegovom podvigu, malo li je što po njemu dajemo imena ulica, trgova, aleja, parkova…
Eto,sad se igraju i fudbalski turniri njemu u čast,da onoj maloj djeci od 9 i 11 godina utuvimo u čiste glavice kakva veličina je bio Srđan, da se zna….
Da se zna da Bošnjaci poštuju ljudske veličine, bez obzira što dolaze iz srpskočetničkog, genocidnog naroda. Nema veze što su i Srđan i Alen bili pripadnici vrs, koja je počinila genocid nad Bošnjacima.
Jer,mi Bošnjaci smo dobri ljudi…ili smo nešto drugo?

Održavati turnir u čast pripadnika vojske koja te ubijala, i to u Tuzli,gradu koji je platio itekako veliku cijenu za vrijeme srpske agresije,nije to što smo mi dobri… prije će biti zato što smo ovo drugo.
Slušajući većinu medija i to onih koji su najglasniji na područjima gdje žive pretežno Bošnjaci, ali i naših, intelektualnih ili političkih autoriteta, Srđan Aleksić jeste heroj
Srđan je dao svoj život da odbrani Bošnjaka Alena, Bošnjak Alen je pobjegao i ostavio hrabrog Srbina Srđana da zbog njega pogine, hrabri Srbin se hrabro suprostavio napadačima na Bošnjaka Alena, koji je pobjegao… Sve ove priče imaju za cilj pokazati kako je, eto,u vrijeme najvećih sukoba, mržnje, netrpeljivosti, bilo dobrih Srba koji nisu žalili dati svoj život za odbranu časti dostojanstva, integriteta Bošnjaka.
Ukratko, poručuju nam da da je Srđan, Srbin, hrabar,poturio svoja leđa i hrabro poginuo, a Alen, Bošnjak, zbog kojeg je Srđan izgubio život, kukavica koja je, kada je zagustilo, ostavio prijatelja u nevolji i pobjegao…
Kad se to tako lijepo upakuje i servira, ko ne bi povjerovao, ko ne bi rekao da Srđan nije heroj?

A istina je sasvim drukčija!
Nisu svi Srbi bili oduševljeni ratom. Jedan od takvih je bio i Srđan Aleksić. Već poslije prvog odlaska na liniju i ratište, Srđan je shvatio da se tu gine,ranjava, pati, a zašto?Za nekakvu srpsku čast i nebesku slavu. Shvatio je on da to nije ono u čemu želi da učestvuje, i, pobjegne sa linije, dezertira, bez dozvole napusti ratište i vrati se kući, u Trebinje. Njegov otac Rade,opštinski funkcioner u Trebinju, što vezama, što novcem, što uslugom, uspijeva srediti stvari sa tadašnjim vojnim i civilnim strukturama u gradu,da Srđan ne odgovara što je pobjegao sa ratišta, nego i da bude oslobođen od odlaska na liniju (zvuči poznato, koliko je uglednih Bošnjaka platilo što novcem, što uslugom,da im sinovi ne idu na ratišta).

Nakon toga, da današnjem heroju ne bi bilo dosadno i da mu ne bi džabe prolazili dani, morao je prekratiti vrijeme, počinje da radi na trebinjskoj pijaci, bavi se preprodajom, otvara štand sa garderobom…

Hajdemo malo i o Alenu Glavoviću Alen je Trebinjac, odrastao u gradu. Bio ona fgr Trebinjska. l, naravno, kada su Srbi počeli rat, kao pravi komunista, kao neko ko voli bratstvo i jedinstvo, postao pripadnik Trebinjske brigade vrs. Kao Bošnjaku nije mu smetalo biti u vojsci koja je ubijala,klala,silovala, protjerivala njegov, bošnjački narod.Bio je dio toga,slagao se sa tadašnjom ideologijom koja je pod plaštom borbe za Jugoslaviju, pravila veliku Srbiju. Alen Glavović je bio pripadnik vrs, vojske koja je počinila genocid nad njegovim, bošnjačkim narodom. Nije bilo grižnje savjesti. Mislio je da radi pravu stvar.

Par mjeseci prije ,,historijskog” događaja na Trebinjskoj pijaci, Alen Glavović je, kao pripadnik Trebinjske brigade vrs, u borbama na Dubrovačkom ratištu, teško ranjen. Kada je otpušten iz bolnice, nije mu bilo lahko. Hem Bošnjak, u gradu punom četnika, hem ranjen, hem ga niko ne zarezuje ni 1%, prodana duša,balija, ne vjeruje mu niko, jer, bio si sa nama,pucao si na svoj, bošnjački narod,izdao si svoje, izdaćeš i nas, prodana duša jednom, prodana duša uvijek…
Međutim i Trebinje ima svoju fgr. Čaršijaše tipa dezertera Srđana i prodane duše balije Alena.

Pošto su se poznavali,bili ,, gradska raja”, udružuju se Srđan, koji je poslije svih para i usluga koje je učinio njegov otac Rade rukovodećim organima u Trebinju, da bude oslobođen od vojske, i Alen, Bošnjak u vojsci rs, ranjen,bez ikakvih primanja, udružuju se ..
Srđan će nabavljati robu, a Alen će na štandu,na trebinjskoj pijaci, prodavati. Dobro i jednom i drugom. Našla vreća zakrpu.

Međutim, nakon tromjesečna terena, ratišta, borbe za srpstvo,u grad se vraća jedna grupa vojnika trebinjske brigade.
Trojica prolaze kroz pijacu, ugledaju Alena za štandom (nisu znali da Alen radi za Srđana), spomenu Alenu majku balijsku,zar nisi umro kad si ranjen, ko te spasi balijo, zar te još niko nije zaklao, šta se to dozvolilo da balije rade šta hoće u srpskom gradu…i, onako,uz put čisto da pokažu ko je gazda u gradu, i koliko im znači što je i Alen bio sa njima, u istoj jedinici i što je ranjavan za srpsku stvar, opale mu par šamara…
Uzimaju sa štanda nešto od garderobe, duge gaće, zimske majice, farmerke, odnosno otimaju. Naravno, nakon javnog šamaranja na prepunoj trebinjskoj pijaci,Alen šuti i da je njegova roba ne bi smio riječ reći..

Srđan je sjedio u obližnjoj kafani i posmatrao šta se dešava. Kad je vidio da vojnici uzimaju, otimaju robu sa štanda, dolazi da ,,riješi”situaciju.
I tada nastaju problemi. Jedan od vojnika prepoznaje Srđana,,a,ti si onaj Radov što je za njega Rade potplatio da ne ide u rat, ti si onaj što je pobjegao,dezertirao, što nećeš da se borim za ugroženo srpstvo,za krst časni, ti se baviš ratnim profiterstvom dok pravi Srbi ginu i truhnu po rovovima,dok smo mi u odbrani srpstva, ti i takvi profiteri uzimate pare, j.b.te naše žene i djevojke dok mi svoju krv lijemo….mater ti izdajničku,i tebi i ovom baliji…

Kad je Alen vidio da stvari izmiču kontroli, izmaknuo se i pobjegao. Očekivano od izdajnika. Međutim, kulminacija je nastala kada je Srđan pokušao iz ruku jednog vojnika uzeti stvari koje je ovaj otuđio. Od drugog vojnika je dobio kundak u glavu,pao je, a onda su se sva trojica obrušila na njega. Od zadobijenih povreda, par dana kasnije, Srđan je preminuo.

Ovo je zvanična i istinita verzija smrti Srđana Aleksića. U to vrijeme,Trebinjska pijaca je bila puna posjetilaca. Stotine ljudi su prisustvovali tom događaju. l vidjeli i čuli šta se desilo.
A onda dolazi do obrta situacije. l to poslije dugo godina od događaja. Da je Srđan ubijen, jeste. Ali on nije dao život,kako nam se nameće da odbrani Alena, nego da zaštiti svoj biznis, da zaštiti svoj integritet i dostojanstvo od trojice svojih nekadašnjih saboraca iz Trebinjske brigade. Njegovi Srbi su Srđana ubili što nije Srbin po njihovom ukusu, što se ne bori, što je dezerter,što je,po njihovom mišljenju, ratni profiter.

Kakav Alen i kakvi bakrači.
Pa zašto onda ovi mediji, prije svih ftv i bht, izvrću istinu i poturaju nam Srđana kao heroja? Kome ide u prilog ovakva priča?
Odgovara Srbima. Da bi mogli kada im se spočita kako su činili užasna zvjerstva, zločine,genocid, da mogu izvući tog nekakvog Srđana i reći ne, nije tako,vidite, Srđan dade svoj život da odbrani Bošnjaka. Odgovara i onima našima,u čijim glavama još uvijek odzvanjaju partizanske pjesme i koračnice,koje žive za bratstvo i jedinstvo, petokraku, Jugoslaviju, eto, vidite, nisu svi Srbi isti, vidite kako je Srđan dobar, zapravo, svi Srbi su dobri, samo su pojedinci činili zločine…

Šta sve ne živi i raste u ovoj lijepoj Božjoj bašči zvanoj Bosna, među narodom što se Bošnjaci zovu.Kakvih nas sve nema pod ovom kapom nebeskom,to je za ibreta.Poslije svega,tu smo gdje jesmo. Na neke nebitne, nevažne stvari koje ne bi trebalo ni da nas se tiču,mi gubimo ogromnu energiju i vrijeme. Ali, na one stvari koje su nam bitne,važne,od krucijalne važnosti,kako pojedinca, tako i naroda,ili se uopšte ne obaziremo,ili ih ignorišemo i guramo pod tepih. Kao da nas se ne tiču.
Od drveta ne vidimo šumu.Bez obzira kroz kakve smo sve nevolje prošli,ne interesuje nas ,,šta se iza brda valja”, Sve se trudimo da pokažemo da smo pametni,a onda na sasvim malim, običnim stvarima, zamkama koje nam postave neprijatelji,pokažemo koliko smo sa intelektom tanki.U svaku zamku koju nam dušmani postave,mi se hvatamo. l što je najgore od svega,i kada vidimo da to nije to,da smo pogriješili,da smo nasjeli, mi i dalje istrajavamo u svojoj gluposti,nema toga ko će nas ubijediti da nismo u pravu,ako smo mi u glavi stvorili mišljenje da smo u pravu.
Međutim, vrijeme nam pokazuje da smo pali na tako jeftine i providne zamke koje su nam postavljene da se, htjeli ne htjeli, moramo začuditi odakle tolika količina naivnosti kod naroda koji je ne tako davno iskusio genocid. Sve što nam se servira, uzimamo zdravo za gotovo.

Jedna od najvećih podvala našem narodu,na koju smo nasjeli,j e i ova o ,,heroju”Srđanu Aleksiću. Plasirana nam je lijepo upakovana priča koja je nastala u srpskoj kuhinji KOSa,koju su nam naši, bošnjački KOSovci plasirali,koju smo mi oduševljeni i objeručke prihvatili. I danas imamo veliki broj Bošnjaka koji će se prije svaditi i potući nego prihvatiti pravu istinu o Srđanu. Ovu priču o srđanu kao heroju,neki plasiraju usljed vlastite zablude i neznanja,a neki svjesno, po zadatku,da nam razvlače i ovo malo pameti što nam je ostalo.

Htjeli ili ne htjeli, mediji su ti koji itekako utiču na svijest ljudi i kreiranje javnog mnjenja. Mediji nam nameću u šta da vjerujemo,šta je istina,šta da podržavamo, mediji nad ubijede da je laž istina, da je istina laž.l kada godinama plasiraju priču o Srđanu kao heroju, naravno da će veliki broj ljudi povjerovati.
Dva su razloga zbog kojih to rade: ili su produžena ruka KOSa Srbije, i to rade zbog nikad zamrlog sjećanja na bratstvo i jedinstvo,na Jugoslaviju, čisto ideološki,ili su plaćeni od tog istog KOSa Srbije da nam serviraju takve priče u koje samo naivni Bošnjaci mogu povjerovati.Ne valjaju ni jedni ni drugi. Jer jedan takav događaj,kao što je pogibija Srđana Aleksića, izvrnuti,izokrenuti, pogrešno interpretirati i plasirati u javnost,dati sasvim drugu konotaciju nego što jeste, upotrijebiti toliku medijsku mašineriju,ne radi se bez nekog posebnog interesa (prvenstveno mislim na FTV, pošto je ona bila glavni nosioc priče o heroju Srđanu), nije tu samo do tih direktora, urednika, novinara na ftv. Neko ih je postavio na ta mjesta. Ko,kako i zašto? Sa kojim ciljem? Ko je to bio glavni i odgovorni urednik FTV,ko su bili novinari i reporteri koji su konstruirali ovu priču? Niko od njih nije Srbin Svi su Bošnjaci. Zašto se ta priča,bez obzira što je provaljena,održava i dan danas? Za čiji interes se to radi?
Na sva ova pitanja većina nas zna i odgovor.

Većina republika bivše SFRJ je uspjelo da se iščupa iz kandži UDBE i KOSa. Osim nas. Na bitnim mjestima, pogotovo na Tv, i dalje sjede ti i takvi,koji nam svojim djelovanjem ne daju otvoriti oči. Konstantno nad zaglupljuju. Što je najgore,mi to i vidimo,i čujemo,i znamo. A nemoćni smo da im se odupremo.
Kako je krenulo, evo turnir u Tuzli u čast pripadnika vrs Aleksića, možda sutra u Bužimu koncert u čast Legije, u Sarajevu pjesničko veče u čast Karadžiću…
Ako znamo kakva nam je prošlost, ako pogledamo sadašnjost, ne treba nam posebna pamet da shvatimo kakva će nam biti budućnost

(Peeuzeto od, Samira Musića)