Ajanovićevih 907 logoraških dana: Nemam bubreg, krvnički su me tukli i slomili mi ruku i nogu

Postoje putevi koje priželjkujemo u životu, međutim postoje i oni koje nam drugi nametnu. Rođen je u jednom od ljepših gradova u BiH. Dolazi iz plemićke porodice. O svojim putevima pravde govorio je Irfan Ajanović u emisiji “Svakodnevnica” Hayat TV-a.

– Živjeli smo u porodici gdje je bilo socijalne pravednosti. Moji su bili zaista cijenjeni. Bili su pisci, obrazovani ljudi. U Zavidovićima sam završio gimnaziju, te upisao Pravni fakultet. Bili smo u teškim socijalnim prilikama, ali sam odbio stipendiju. To su bila teška vremena. Bila je kriza koja je evoluirala. Studirao sam u Sarajevu i radio – počeo je svoju priču Ajanović za Hayat TV.

O tome kako je jedna begovska porodica mogla doći u situaciju socijalne nestabilnosti, Ajanović kaže da su devastirani u više navrata.

– Devastirani smo i socijalno i kroz genocide koji su bili. Doživjeli smo više takvih trauma koje su socijalnog karaktera više nego svi drugi u našem okruženju – rekao je Ajanović.

U tom periodu se formirao kao dobar pravnik. Okrenuo se kulturi i drugim aktivnostima koje je volio.

– Kada se desila promjena na prostoru Evrope, morala se desiti demokratizacija. Sve se dešavalo na miran način. Kod nas je bilo veoma teško i znalo se da će se desiti raspad na neki način koji će biti malo teži. Niko nije znao da će to biti težak i krvnički način – ističe Ajanović.

Svjedočio je historijskom trenutku u Skupštini kada osuđeni ratni zločinac Karadžić kaže da će muslimanski narod otići u nestanak. Danas svjedočimo potpuno drugačijoj istini.

– Digao sam ruku. Tražio sam da odgovorim. Tražio je riječ i Alija Izetbegović. Sve što je tada rekao, treba se i danas reći, kao da se obraća Dodiku i Čoviću – kazao je Ajanović.

Kaže da je lijep život onaj koji je težak. Za vrijeme agresije na BiH proveo je više od 900 dana u logorima.

– Imao sam težak život u tom vremenu. Poslije toga sve mi je puno lakše i bolje. Sve je ovo puno bolje nego biti 907 dana potpuno sam u samici. Bio sam pozvan da odemo da pregovaramo i da budemo posrednici između vojnih struktura. Znali smo da neće prihvatiti dogovor. Ostao sam još jedan dan u Žepču da budem sa majkom. Sutradan se desilo ono što se desilo. 22. juna 1993. godine su me zajedno sa hiljadama muškaraca, žena i djece zarobili. Spavao sam na betonu. Prekosutra sam bio u Doboju u logoru. Poslije tih dobojskih dana prošao sam još osam logora.

Do 27. decembra 1995. godine proveo sam u tih osam logora u veoma teškim životnim okolnostima. Moju majku nisu odmah uzeli. Bio sam u garažama. Saznali su da mi je majka u Žepču i onda su zarobili moju majku i njenog unuka. Doveli su ih u Teslić da budu blizu logora gdje sam ja bio. Moja majka je bila šest mjeseci u logoru. Doveli su je jednog dana u ćeliju u kojoj sam ja bio. Sreća, samo su šest mjeseci bili, a ja sam bio dvije i po godine. Prošla je sve ono što su prošli logoraši. Tukli su me. Slomili su mi ruku i nogu. Nemam bubreg – kazao je Ajanović.