U prvim zapisima Vlasi se često spominju kao prilično prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovništvom. U dokumentima kasnog Bizanta govori se o “Bugaro-albano-vlasima”, pa čak i o “Srbo-albano-bugaro-vlasima”. Među ostalim njihovim imenima spomenimo bizantskogrčko “Mavrovlachos”, što će reći “crni Vlah”, iz čega je potekao i naziv “Morlak”, pa suvremeno grčko ime “Koutsovlachos” (Kucovlah), što doslovce znači “hromi Vlah”, a to je valjda inačica koja je pučkom etimologijom nastala od turskog kutfuk eflak, “malog Vlaha”.
Samo ime “Vlah” potiče od riječi kojom su stari Slaveni nazivali narode što su govorili mlatinske ili romanske jezike – odatle i “Wallachian”, “Walloon” i (tek posrednom primjenom) “Welsh”.
Nema pouzdanih historijskih zapisa o Vlasima prije desetog stoljeća. Jedini dokazi o njihovu postojanju prije toga lingvističke su prirode. Vlaški je jezik romanski, vrlo srodan s rumunskim – lingvisti ga zovu “makedo-rumunski”, a romanski koji se govori u Rumuniji “dako-rumunski”. Očito je da je taj jezik produkt starorimske kolonizacije Balkana, da je ondje trajno sačuvan i da su Slaveni naišli na njega kad su došli na Balkan u 6. i 7. stoljeću.Međutim, Rimsko carstvo obuhvatalo je na Balkanu golem prostor pa je to dušu dalo suvremenim nacionalnim povjesničarima da tvrde kako Vlasi potiču upravo s njihova područja. Tako, recimo, Grci vjeruju da su Vlasi romanizirani Grci, Bugari kažu da su romanizirani Tračani, a Rumuni insistiraju da su romanizirani.
Dačani (i/ili potomci rimskih legionara u Daciji – nije važno jesu li potomci jednih ili drugih, glavno je da su bili ondje prije dolaska Ugara). Kudikamo je najslikovitija – i najbesmislenija – teorija koju je iznio istaknuti hrvatski povjesničar otac Mandić koji je, istražujući porijeklo Vlaho-Srba u Bosni, zaključio da oni potiču iz Maroka. Na taj način misli on da je objasnio bizantsko-grčku riječ “Mavrovlachos” ili “Crni Vlah” (Karavlah), što upućuje na njihovu tamnu maursku put. Prema toj njegovoj teoriji, oni su potomci rimskih legionara iz Mauretanije (današnjeg Maroka) koji su bili stacionirani na Balkanu. Istina je da su Rimljani naselili ondje mnogobrojne legionare, ali su to bili, kao što smo vidjeli, ljudi iz cijeloga Carstva. Od jedine dvije vojne kolonije Mauretanaca koje spominje Mandić, jedna se nalazila u Besarabiji nedaleko od Crnoga mora a druga na rijeci Inn, nedaleko od Beča.
Teško da je to moglo biti polazište za stvaranje čitavog jednog naroda na jugu Balkana. Iako će se, naravno, današnji anti-srpski nacionalisti u Bosni oduševiti kad saznaju da su bosanski Srbi zapravo Afrikanci (teorija koja svakako opovrgava suvremenu srpsku predrasudu prema Albancima kako su oni tobože tamnoputan narod iz Trećeg svijeta), ta teorija nikako ne drži vodu.
Međutim, pravo porijeklo Vlaha može se izvesti iz lingvističke građe. Vlaško-rumunski jezik (koji je bio jedan jezik dok se dva glavna oblika nisu počela račvati negdje na početku srednjega vijeka) ima velik broj posebnih karakteristika zajedničkih s albanskim jezikom. Među te karakteristike spadaju osnovna pravila gramatike i sintakse, određen broj posebnih idioma i jezgra vokabulara vezanog za pastirski život. Albanski, koji je jedini preživio od jezika ilirskih plemena, sadrži i znatan broj riječi posuđenih iz latinskoga pa upučuje na tijesne veze s romaniziranim stanovništvom za sve vrijeme rimskog razdoblja.
Udružene snage historijske lingvistike, proučavanje imena mjesta i povijest Rimskog carstva omogućuju nam da izvučemo prilično pouzdan zaključak da je središte u kojem su se oba ta jezika razvila područje što se proteže od sjeverne Albanije preko Kosova do jugozapadne Srbije, a možda je obuhvatalo i neke dijelove sjeverne Makedonije i zapadne Bugarske. Veći dio romaniziranog stanovništva koji govori rumunskim jezikom na tom području (na čiju je
verziju latinskoga uticao njihov vlastiti stariji jezik, ilirski) raspršile su, uništile ili asimilirale najezde u srednjem vijeku, posebno najezde Slavena.
Budući da su sjeverna Albanija i južna Srbija bile prvobitno središte Vlaha, nije čudo što su se Vlasi vrlo rano proširili na obližnje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleđa Dalmacije, gdje se već u 12. stoljeću spominje da čuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Između 13. i 15. stoljeća o njima je često riječ u hronikama Dubrovnika i Zadra.251 Neki od tih vlaških čobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoče srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaškovo, Vlašić.I mnoge vlaške riječi iz pastirskog života ušle su u
bosanska narječja: naprimjer trze, janje koje se vrlo kasno ojanji, u mjesecu julu, potiče od vlaške riječi tirdziu, ili zarica, vrsta sira, dolazi od vlaške riječi žara. Ova je potonja riječ zapravo inačica albanske riječi dhalle, što će reći “mlaćenica” – jedan od mnogih detalja koji upućuju na pastirsku simbiozu Vlaha i Albanaca, koja je vrlo dugo trajala.
Čini se da je većina tih prvih dalmatinskih i bosanskih Vlaha živjela mirno i povučeno u gorju.Ali u samoj Hercegovini, gdje se nalazila veća koncentracija Vlaha, razvila se vojna i agresivna tradicija. U dubrovačkim hronikama često se tuže na pljačkaške upade tih obližnjih Vlaha u 14. i 15. stoljeću.255 Hercegovački Vlasi bili su uzgajivači konja i vodiči karavana, a kad se nisu bavili pljačkom, bogatili bi se trgovanjem između Dubrovnika i bosanskih rudnika. Neki su od njih, kao što smo vidjeli, vjerovatno naručili one impozantne kamene nadgrobne spomenike ili stećke ukrašene isklesanim konjanicima. Zasigurno su,zahvaljujući svojim trgovačkim vezama na istoku, stupili u doticaj s vlaškim stanovništvom u
Srbiji i Bugarskoj, koje je imalo dugu tradiciju vojne aktivnosti u službi bizantskih careva i srpskih kraljeva.
Koliko su se ti Vlasi razlikovali od susjednih Slavena? Očito je da su imali drukčiji
status i drukčije društveno-vojno ustrojstvo. Oni koji su se naselili u sjevernoj Bosni nisu mogli nastaviti tradiciju da gone svoja stada na velike udaljenosti, a očuvani osmanlijski dekreti o Vlasima u Bosni i Hercegovini iz 16. stoljeća pokazuju da većina Vlaha nije više živjela nomadskim životom, ali da su se i dalje ponajviše bavili stočarstvom. Ivan Lovrić (Giovanni Lovrich) zabilježio je u sedamdesetim godinama 18. stoljeća da su hrvatski Morlaci svi imali stada po 200, 300 i 600 ovaca, a kad ih je pitao zašto se ne prihvate obrađivanja zemlje, odgovorili su mu: “Naši preci nisu to radili pa nećemo ni mi.”Neki su autori, posebno srpski, tvrdili da riječ “Vlah” znači samo “čobanin” i da ne uključuje nikakvo posebno etničko ni lingvističko značenje – pa da su većina tih ljudi zapravo samo Srbi koji drže ovce.Ovo mišljenje odbacuje vodeći suvremeni stručnjak za Vlahe na početku
osmanlijske vladavine na Balkanu, tvrdeći da su Vlahe oduvijek smatrali posebnim
narodom.
Izvor teksta: Noel Malcolm “Kratka povijest Bosne”, Bejha.com