Janjičari u Beogradu: Da li je beba zaista oteta?

Piše: Jagoda Savić

Danas prenosim jedan majčin jauk koji je odjeknuo društvenim mrežama, a za koji  bih ja željela da odjekne i cijelom planetom. Majka, čija je bol tolika da bi nad njim zadrhtalo i najtvrđe srce, je pisala ovako: Dana 02.02.2023. sam rodila sina. Podnijela sam zahtjev za upis djeteta u Matičnu knjigu rođenih uz svu potrebnu dokumentaciju. Nisam znala da je rok za prijavu djeteta koje se rodi van bolnice 15 dana, jer svi znamo za onaj uobičajeni rok od mjesec dana i to sam objasnila matičarki. Drugi problem koji sam imala prilikom upisa je bila moja kućna adresa  jer moj ugovor o stanu nije bio takav da može poslužiti i za prijavu adrese. Upis adrese bih mogla  učiniti sa narednim ugovorom kroz mjesec dana, sa čime se ona složila. Iz istog razloga nisam mogla izvršiti promenu adrese u ličnoj karti. Međutim, umesto da se napravi izvod iz matične knjige rođenih, matičarka me je prijavila policiji.

U petak 31 marta 2023 godine u 20:30 sati su u kuću u kojoj sam stanovala  banule tri policajke, a zatim još pet policajaca, od kojih su neki bili i naoružani, i dvije radnice Centra za socijalni rad Zvezdara. Tog dana sam već imala novi ugovor za stan na neodređeno vrijeme, samo još nije bio ovjeren.  Poslije raznoraznih prijetnji, emotivnog uslovljavanja, praznih optužbi i zastrašivanja, uz napomenu da ne smijem ni suzu da pustim, oko 22 sata su mi uzeli  potpuno zdravu bebu iz ruku. Policajci su mi svi govorili da ću biti zahvalna, jer bi mi bilo teže da je dijete prohodalo i počelo da me zove “mama”.

U ponedeljak prije podne  sam, po uputi socijalnih radnica koje su mi bile u pomenutoj noćnoj kućnoj posjeti, otišla u Centar za socijalni rad  Zvezdara, ali sa advokatom (što mi je rečeno da će biti smatrano priznanjem “krivice”). Poslali su nas u kancelariju Smilje Igić.  Ona me usmeno obavijestila  da bebi “nije dobro”, ali da “ne znaju šta je” i da je u bolnici na opservacijama, ali mi nije rekla  gdje se moja beba nalazi. Gospođa Igić  je odbila da mi omogući  uvid u predmet, koji navodno još nije zaveden, zatim je odložila neke papire koje je nameravala da mi uvali da potpišem i, uz svoje vidno neprijateljsko raspoloženje i ponašanje, nas je izbacila iz svoje kancelarije. Na pisarnici smo odmah predale molbu za uvid u predmet sa našim podacima. Tek nekoliko dana kasnije, po našem podnesku, inspekcija rada nas je obavijestila da je “predmet” još u ponedeljak hitnom kurirskom službom poslat u Centar za socijalni rad Mladenovac, gde mi se vodi stara adresa. U Mladenovac sam došla u četvrtak, i tamo su mi rekli  da je njima tog dana tek stigao “predmet”, pa da  još nije zaveden u knjigu prispjele pošte, da još nema broj protokola, a da svakako ni advokat ni ja nemamo uopšte pravo na uvid u predmet. Radnice centra u Mladenovcu su mi čitale neke papire  udaljenosti od nekih barem pet metara, došaptavajući se, da u ljekarskom nalazu ne piše da dete ima ikakav akutni simptom. Usmeno su mi saopštile  gde se moj sin  sada nalazi, ali da svakako nemam pravo da ga ni vidim, dok se ne pokrene sudski postupak koji bi dokazao da sam ja majka, što može trajati ko-zna koliko. Pri tom su mi  izložile i neke druge sulude pretpostavke, kao recimo da se ne zna šta sam ja možda htjela da uradim sa plodom ili sa novorođenčetom, jer sam, zaboga, podnijela nalaze privatnog a ne državnog doktora.“

Ovo je najbitniji dio izjave ove nesretne majke koji je neznatno gramatički prerađen.

Da li je beba zaista oteta?

       Prvo što mi je palo u oči u ovoj priči je matičarka, čija obaveza je da postupa po Zakonu o matičnim knjigama. U tom zakonu, po članu 23, matičarka je bila dužna da bez odlaganja upiše prijavljeni podatak u matične knjige, što matičarka nije uradila.  Za odloženi upis je morala voditi posebnu evidenciju, pa bi bilo  zanimljivo čuti čime ga je obazložila. Zatim, u jedanaestom poglavlju  koje reguliše  kaznene odredbe, u članu 87, stav 3,  eksplicitno stoji da će se fizičko lice kazniti novčanom kaznom od 50 000 dinara, a nigdje ne piše da će se takvo fizičko lice  kazniti oduzimanjem djeteta, pa je više nego očito da se socijalna služba Zvezdare saplela na taj stav 3.

       Da budemo načisto, postoje dvije povrede zakonskih procedura koje je napravio Centar za socijalni rad Zvezdara. Prilikom otimanja  djeteta od majke  socijalne radnice majci nisu uručile nikakvo rješenje o oduzimanju djeteta, pa se način odvođenja bebice iz svoje kuće može smatrati otmicom. Po Zakonu o socijalnoj zaštiti Republike Srbije, u poglavlju broj 3 o pravima korisnika, po članu 34 koji reguliše pravo na informacije, korisnik ima pravo da bude informisan o svim podacima koji su značajni za utvrđivanje njegovih socijalnih potreba. Osim toga, Centar za socijalni rad Zvezdara je potpuno izokrenuo smisao člana 37 po kom  korisnik usluga ima pravo na povjerljivost podataka, pa je majcu uskratio pravo na povjerljive podatke, kao da oni pripadaju nekom drugom a ne njoj lično. Isto se desilo i prilikom dolaska majke u prostorije Centra. Majci su, suprotno pomenutom propisu, uskraćeni broj predmeta, zapisnik sa terena, kao i  konkretan opravdan razlog za oduzimanje deteta.

Traži se Smilja Igić:

       Majka je spomenula psihologa Smilju Igić, za koju sam nedavno na Internetu vidjela da je povezana sa nekom norveškom nevladinom organizacijom za usvojenja, ali se sada ne mogu sjetiti da li je to bio izvod sa platnog spiska te norveške organizacije ili je njeno ime bilo napisano samo u kontekstu saradnika te organizacije.  Da bih bila korektna i prema njoj, koja je druga strana problema o kom pišem, imala sam namjeru da joj pružim  priliku da se izjasni. Tada sam ustanovila da bi mi bilo lakše ući  bilo ući u Bijelu kuću u Vašingtonu nego je pronaći na njenom radnom mjestu  u Centru za socijalni rad Zvezdara u Beogradu. Tražila sam je u petak, ponedeljak, utorak i u srijedu, dakle od 21 do 26 aprila 2023. U mom mobilnom telefonu je u petak 21 aprila  upisano  12+7+11 poziva centrali Centra za socijalni rad Zvezdara, što znači ukupno 30 poziva,   u ponedeljak 24 aprila  12+4+18 poziva, odnosno ukupno 34 poziva, u utorak 25 aprila sam dva puta zvala sa govornice  jer sam išla na neku sahranu pa nisam ponijela mobilni telefon,  a 26 aprila  4+14 poziva, dakle 18 poziva, što ukupno iznosi 84 poziva jer sam ja vrlo uporna osoba koja ne odustaje lako.  

       Od ovih poziva sam četiri puta tražila vezu sa šeficom odjela, koju ni jednom nisam našla u kancelariji i dva puta direktoricu Centra, ali su mi rekli da me kod nje ne mogu spojiti. U dobre namjere Smilje Igić sumnjam i zato jer mi je prikrila činjenicu da u Gradskom centru za socijalni rad postoji službenica za kontakte s javnošću pa mi je nakon mog prvog poziva mogla reći da se obratim njoj. Ime Smilje Igić je zaprljano sumnjama na trgovinu srbijanske djece u inostranstvu, a nijedna od tih sumnji  do sada  provedenim dokaznim postupkom nije bila odbačena kao neosnovana pa nevinost Smilje Igić još uvijek nema svoje uporište.  

Zdravlje bebe:

       Sada ćemo da vidimo zdravstvenu stranu priče. Po riječima advokatice Miline Dorić, koja zastupa nesretnu majku, njoj su rekli da zanemaruje zdravlje djeteta jer mu nije otvorila zdravstveni karton u domu zdravlja. Ovakva optužba joj se ne može stavljati na teret jer je majka imala potvrdu da je dijete vodila na pregled u privatnu pedijatrijsku ordinaciju, što joj omogućava Zakon o pravima pacijenata. Advokatica Dorić je takođe napisala da se žena porodila u kući, da je bebica   bila zdrava, njegovana , da nije bila zanemarena ni po kom osnovu i da je imala  adekvatne uslove za život. Smilja Igić je majku obavijestila o tome  da bebi “nije dobro”, ali da “ne znaju šta je” i da je u bolnici na opservacijama.

        Bebica je po hitnom postupku vakcinisana vakcinom protiv hepatitisa B, jer ni nova ministrica zdravstva Srbije Danica Grujičić još uvijek nije revidirala i uredila  oblast obavezne vakcinacije. Iz tog razloga  nismo imali prilike da utvrdimo da li ministrica Grujičić uopšte ne zna da se hepatitis b prenosi  putem igle i rizičnim spolnim kontaktima i da bebica zbog takvog puta prenosa virusa ne može da se zarazi virusom kojim se vakciniše u prvim danima života,  ili to gospođa Grujičić ne želi da zna. Postoji sumnja da postupajući pedijatar nije primijetio da  je beba ili bila neuro-rizična ili je  imala nezrelu jetru, koja nije uspjela izbaciti 0,5 miligrama aluminijum hidroksida koji se nalazio u vakcini ,a koji često  proizvodi toksičan efekat.  Nemamo podataka o tome da li je bolnica izvršila laboratorijsku analizu na prisustvo hemijskih elemanata vakcine u bebinom organizmu. Najvjerovatnije je da je Centar za socijalni rad prisilnom vakcinacijom dojenja ugrozio bebino zdravlje jer dinamika dešavanja upućuje na povezanost sa vakcinacijom. Ova pretpostavka bi bila održiva samo u slučaju da se ne radi o bezočnoj  laži Smilje Igić.

Zatim, ministrica zdravstva Danica Grujičić  se takođe još nije izjasnila da li zna ili  ne želi  da zna da se bebe ne trebaju vakcinisati sve dok im ne prestane dojenje jer u majčinom mlijeku ima dovoljno imunoglobulina koji ih štiti od svake bolesti. Faktički, gledano sa zdravstvene strane, Centar za socijalni rad je uskraćivanjem dojenja ugrozio razvoj bebinog prirodnog imunog sistema. Istorijski primjeri u zadnjih 500 godina pokazuju da su samo janjičari otimali djecu sa majčinih grudi i ne znam nikakav drugi primjer, jer ratna ubijanja malih beba imaju drugačiji psihološki kontekst. 

Moralni problem:

       Ostala nam je još ona ljudska strana priče. Smilja Igić kao psiholog i socijalne radnice koji su učestvovale u otmici ove bebe su   savršeno dobro znale da će dolazak desetoro ljudi u večernjim satima izazvati jak šok kod majke pa su ipak izvršili intervenciju sa „deset na jednu“, čime su načinu dolaska u majčinu kuću dali obilježlje umišljajne radnje sa elementima teške neljudskosti, odnosno svesnog izazivanja šoka i razaranja psihičke kohezije kod nezaštićene osobe. Drugo, ostavljajući tu istu majku da sama iskapava nadolazeće mlijeko su joj na leđa natovarili još jednu prejaku emotivnu reakciju jer su majka i dijete najjače vezani putem majčinog mlijeka. Ove dvije vještački stvorene  emocionalne  reakcije majke su izazvale dvostruki šok, i podudaraju se sa onim što smo u doba totalitarnih režima nazivali „lom ličnosti“ , kao najteži oblik ugrožavanja mentalnog zdravlja i psihičke ravnoteže ljudi.

Mišljenja o radu Centra:     

       Na web stranici Centra za socijalni rad Zvezdara postoji mogućnost ocjenjivanja rada Centra. U ovom odjeljku sam našla dva komentara korisnika usluga Centra koji su indikativni. Gordana Gudrun je napisala: „Kriminalna organizacija koja uništava porodice i razvoj maloljetne djece. Uzurpirani i nestručni radnici koji zloupotrebljavaju svoja ovlastenja i krše zakon. „Le Casa De Ludi“ je napisao: „Užasna organizacija, ženska institucija gde je muškarac  govno a žena boginja! Ženi će vjerovati na riječ a muškarcu neće! Prijavio sam bivšu vanbračnu suprugu preko 20 puta u Socijalnu službu da bih dobio pismo od socijalne službe da idem na sastanke savjetovališta a najjače je to što to devojka uopšte ne želi da mi daje bilo kakve informacija o djetetu, al hej ja sam govno a ona je zlato. Kao što gore kažu u komentarima, to je začarani krug. Zovem socijalnu službu da prijavim dotičnu za nepoštovanje modela viđanja djeteta i da mi je dijete kidnapovano od strane majke, socijalna služba kaže zovite policiju, ja zovem policiju, policija kaže zovite socijalnu službu, ja zovem socijalnu službu oni kažu zovite policiju.“

Otmica bebe i u Loznici:

       Prije korona virusa sam se umiješala u otmicu šestomjesečne bebe J. M. i koju je Centar za socijalni rad Loznica oduzeo od majke i dao u hraniteljsku porodicu, iako bi majka od novaca datog hraniteljima prehranila i svu ostalu djecu. Majku su tada dvije lozničke socijalne radnici ucijenile da će joj vratiti dijete kad popravi uslove života u kući, iako su znali da ona to neće moći, čime su je stavili  u zatvoreni krug, odnosno u pat poziciju. Ja sam tada pisala Zaštitniku građana i Ministarstvu za rad i socijalnu politiku koji su obećali ispitati slučaj. Ministarstvo je bilo najslabija karika u lancu zaštite djece jer im je nedostajao etički okvir za vrednovanje postupaka socijalnih radnica iz Loznice, kao i motivacija  da pravilno protumače  propise po kojima je dužna da postupa socijalna služba u Republici Srbiji. O empatiji i spremnosti da  pomognu jednoj siromašnoj majci kojoj je dijete uzeto samo zato jer je siromašna ne bih ovom prilikom, uzrujam se od razočarenja u   ministarstvo pa mi skoči šećer.

      Svima nama, koji državi Srbiji i njenim građanima želimo svako dobro, od svih pokazatelja koji utiču na njen imidž, najbolnijiji je taj da se država ponaša kao da su djeca njeno vlasništvo jer je takav pristup pravno neodrživ. Država  sebi dozvoljava da dođe u pola devet naveče sa deset predstavnika  vlasti i da ti bez ikakvog papira odvede dijete iz kuće.  Ne znam gdje je sada ova mala beba, nedostaju mi odgovori nekih državnih organa, pratiću ova događanja i dalje, i samo me tješi činenica da majci pomaže beskompromisna, borbena i pravdoljubiva Milina Dorić, jedan od najpoznatijih istinskih boraca za dječija prava u Srbiji.  

Međutim, općenito gledano, stiče se utisak da država umjesto da se brine da djecu nahrani, ona  ih otima sa majčinih grudi i daje drugim hraniteljima za novac. Hraniteljstvo je u Srbiji postalo kao hobotnica koja je svoje papke pustila do najmračnijih kutaka duše resornih državnih službenika. Osim toga, priče o međunarodnim usvojenjima srbijanske djece su veoma zabrinjavajuće. Bilo je nekoliko objavljenih  primjera sa očitim zaobilaženjem zakona. Prestaću da vjerujem da kriminal trgovinom djece u Srbiji postoji tek kad vidim izvod iz matične knjige rođenih ove otete bebe i kad mi majka pošalje fotografiju na kojoj ponovo grli svog nasmijanog sina.