Kako smo odgajali siledžije za volanima bijesnih automobila

Podijelit ću s vama jedno lično iskustvo o profilu silnika i društvenom miljeu koji ih proizvodi. Nisu silnici samo za volanom, no, kada imaju volan u rukama, ponašaju se onako kako se i inače ponašaju – kao silnici. Što se tiče iz društvenog miljea, taj milje se u društvu godinama glorifikuje kao „jet set“, „elita“, „uspješni poduzetnici“, „influenserke“, bogtepita…

Dekadencija počinje odmalena

U komšiluku pored moga, živio je jedan momak koji je prototip tih silnika. Sin je lika koji se tokom rata bavio švercom, poslije rata nekim privatnim biznisom, prodaja robe. To nisu bili nikakvi milioni, ali dovoljno da se ima malo bolje opremljen stan i dobar automobil. Rekoh, nije imao sad ništa basnoslovno, no to što je imao bilo je puno više od onog što su imali momci/djeca iz njegovog komšiluka, pa je pun sebe prštio od samopouzdanja – glumio zvijezdu, bahatio se, razmetao se materijalnim stvarima, redovno ponižavajući ostalu djecu i dajući im do znanja da su gori od njega. 

Oni su mu to tolerisali jer „ima jakog babu“, a i godilo bi im da ih povremeno pusti da se goste u njegovom stanu ili da ih provoza u tatinom automobilu, što je njima tada bila misaona imenica.

Njega sam upoznao preko jednog od tih dječaka iz njegove mahale koji mi je bio vrlo blizak prijatelj, a kako potičem iz solidne porodice, procijenio je da imam dovoljno dobar „status“ da budem njegovo društvo, pa me vremenom počeo zvati i u izlaske u grad. U to doba imao sam 18, 19 godina.

Tako sam se, zahvaljujući njemu, jedno vrijeme kretao u društvu „tatinih sinova“ i upoznao i neke od tih bogatih tata. Nije tu bilo intelektualnih tipova, riječ je mahom o vrlo skromno obrazovanim pojedincima s jakom uličnom inteligencijom koji su držali biznise tipa kafića, slastičarni, hotela, do koji su nerijetko došli na manje ili više sumnjive načine.

Svi ti „tatini sinovi“ vozali su bijesne automobile. Mjerili su ko ima bolji i skuplji automobil, to je bila stvar prestiža i ponosa, a babe su davale sve od sebe da im se djeca ne brukaju i da sinčiću obezbijede što bolje auto. Tako je ovaj moj drug za 19. rođendan dobio nekog sportskog kabrioleta, što je i dalje bila smijurija u poređenju s njegovim najboljim jaranom koji je s 18. godina dobio Porschea (koji će 3 godine poslije slupati, tako što će se nadrogiran zabiti u stub).

Vozilo se redovito „brzo i žestoko“, preko stotke, po centru grada. S bijesnim automobilima se obavezno išlo u noćni provod, jer je cilj da vas u gradu vide i prepoznaju dok pićite. Onda bi mortus pijani opet sjedali u te automobile pa jurcajući išli u druge klubove i na druge derneke, razvolili se po gradu… I tako iz dana u dan. 

Ako bi nekad i imali neki problem sa zakonom, tatice i veze bi to brzo počistili.

Djevojke su ludjele za njima

Svi su oni bili (i ostali) potpuno praznoglavi. Niko ništa nije čitao, niko se nije bavio idejama, niko nije radio ništa kreativno… Stalno su se međusobno poredili i razmetali – ko ima bolje auto, bolji sat, bolji sako, ko je bio s boljom trebom. Slušao se turbofolk. Maštanja o budućnosti svodila su im se na to ko će imati više keša, više treba i kako smisliti što lakši način obrnuti lovu (ispostavit će se da su, pored naslijeđa, većinom hronično nesposobni za to). Divili su se kriminalcima, Kristijanima i „Vidimo se u čitulji“, iako je rijetko ko od njih se usuđivao ulaziti u kriminalne radnje, a i teško da su bili sposobni za to.

Kod pripadnica ljepšeg spola su bili vrlo popularni. Prosto su ih obožavale. Za njihovim stolom uvijek bi bila jata djevojaka. Takmičili su se ko će ih više imate. Za stolovima su bile naravno i flaše viskija i vina, da se vidi i zna da se ima. Bili su face i bili su najpopularniji u gradu. Nikog nisu zanimalii umjetnici, glumci, inovatori, čak ni sportisti.. Oni su tretirani kao luzeri i čudaci.

Muški su im zavidjeli i umirali da budu u njihovom društvu i da budu kao oni. Tako je jedan nesretnik iz mahale, koji se nakon punoljetstva zaposlio kao konobar, prve 3-4 plaće skupio da kupi kakav krš od automobila s kojim je počeo jurcati po gradu, a ubrzo je počeo izlaziti i po „elitnim“ mjestama gdje bi naručivao flašu za stol za koju je morao raditi cijelu sedmicu.

Naravno, kako nisam vozio automobil, nisam nosio nikakav sat, nisam se razmetao skupom odjećom, nisam slušao turbofolk i imao sam neke potpuno druge životne interese, bio sam im iritantan, a oni meni odvratni, pa su se naša druženja brzo završila.

Heroji nacije

I ne ponovila se, jer ništa odvratnije u životu nisam iskusio. Tada sam bio frustriran. Danas ih samo smatram jadovima i osjećam gađenje kad ih vidim.

No, to su vam bili heroji moje generacije. Danas su ti likovi sitni biznismeni, najčešće vlasnici serije propalih biznisa ili nasljednici poslova svojih očeva koje mahom loše vode. Mnoge od ovih cura koje su ih jurile danas znate kao nekakve influenserke, manekenke, pjevačice..

Sada, kako vidim, situacija s ovom novom generacijom, likovima koji su sad u dvadesetim godinama, čini mi se da je i sto puta gora, da je ta subkultura poprimila i mnogo ozbiljnije razmjere, pa tako postoji i čitava muzička industrija koja je zasnovana upravo na veličanju tog stila života – auto, bijelo, kuje, Don Perignon, mala u klubu i satovi.

Elem, ta antikultura se vrlo lako mogla u korijenu sasjeći – tako da se bahate očeve i njhove sinove koji su je pokušali promovisati – zatjerali u neku stvar i dali im do znanja da su ogavni.

No niste to činili. Promovisali ste ih u džet-set društva, utrkivali se da budete u njihovom društvu, mlade djevojke su im nudile svoje vagine, sirotinja je oponašala njihov stil života i pokušavala da bude kao i oni….

I šta ćemo sad?

Danijal Hadžović, Avaz